Danas se navršavaju 24 godine od atentata na Jozu Leutara, federalnog doministra unutarnjih poslova. Leutar je od posljedica ranjavanja u eksploziji bombe postavljene pod njegov službeni automobil preminuo 12 dana nakon atentata. 23 godine kasnije, istoga datuma, 16. ožujka, u Sarajevu je pucano na hrvatskog dužnosnika. Ovaj put na meti je bio prof. Matej Živković, zamjenik predsjednika Komisije za vrijednosne papire FBiH i svjedok u više predmeta gospodarskog kriminala. Iako teško ranjen, Živković je atentat preživio, a pokušaj atentata, drugi na njega, koji se dogodio u samo mjesec dana, dodatno je poremetio hrvatsko- bošnjačke odnose u FBiH. Smirena reakcija hrvatske strane, koja nije dala mjesta bilo kakvim izvaninstitucionalnim potezima, spriječila je dublju krizu.
Godinu dana poslije prof. Matej Živković u intervjuu prvi put govori o oporavku, ali i reakcijama, odnosno njihovu izostanku nakon ranjavanja i borbe za život. Planira se ne samo vratiti na posao već i vratiti povjerenje u Komisiju za vrijednosne papire, čije je funkcioniranje od ključnog značaja za investicije, a protiv čijeg se bivšeg predsjednika Hasana Ćelama vodi kazneni postupak zbog gospodarskog kriminala u predmetu “Profit”.
Večernji list: Kako se osjećate danas, godinu dana nakon atentata?
- Osjećaji su mi podijeljeni. S jedne strane, fizički se osjećam dobro uzimajući u obzir sve što sam prošao. Mentalno sam također relativno dobro, no uvijek ostaje pitanje gdje i kako se moj život susreo sa životima ljudi koji ovakvom brutalnošću nastoje ostvariti svoje interese, kakvi god oni bili.
Večernji list: Kako ste zadovoljni oporavkom?
- Oporavak je dugo trajao, što je i razumljivo s obzirom na težinu ozljeda koje sam pretrpio. Naime, javnosti je poznato da sam pri pokušaju ubojstva ustrijeljen i pretrpio ozljede različitih dijelova tijela, nakon čega sam se šest dana uz pomoć liječnika borio za život. Prošao sam četiri različite operacije u četiri mjeseca, a šest mjeseci trebalo mi je samo da počnem proces oporavka. Još uvijek nastojim u potpunosti obnoviti funkciju ranjene noge.
Večernji list: Kakve su procjene liječnika, hoćete li imati trajnih posljedica?
- U fizičkom smislu medicinska procjena je da bih trebao vratiti veći dio funkcionalnosti. U psihološkom kontekstu teško je dati odgovor u ovom trenutku s obzirom na to da se posttraumatski sindrom može javiti i nakon što prođe više vremene od traume. Na pitanje kakve će posljedice ova trauma imati na članove moje obitelji, koji su na svoj način proživjeli i preživjeli ovo stradanje, osobito moju djecu koja su u ranoj fazi odrastanja i najosjetljivijoj životnoj dobi, odgovor može dati samo vrijeme. Moje je da se nadam i molim Bogu da na njih neće ostaviti trajne posljedice. Bez obzira na medicinski relativno uspješan oporavak, ovim zločinom ostajem obilježen i tjelesno i mentalno do kraja života.
Večernji list: Kako procjenjujete reakciju javnosti i institucija nakon atentata na vas?
- Primao sam veliki broj poziva i poruka potpore iz cijele BiH, kako tada tako i danas, što mi je dalo dodatnu snagu. Javnost je definitivno rekla što misli, koliko se to može u ovakvim političkim prilikama u BiH, i hvala na tome. Ne želim da moj “slučaj” postane dio teških hrvatsko-bošnjačkih odnosa u FBiH. Da je bilo koji od metaka prošao pola centimetra niže ili više, sad bih bio u statusu u kojem je i pokojni Jozo Leutar. Mislim da treba ostati mirne glave i pustiti institucije da rade na rasvjetljavanju ovog slučaja i otkriju njegovu pozadinu. Upravo u tom dijelu i osjećam se najviše pogođenim – reakciji institucije koja je bila, na moje bolno iznenađenje, relativno mlaka i nezainteresirana. Zašto je tako, ne znam, ali moram pohvaliti veći broj ljudi koji su se aktivno angažirali u poticanju rješavanja ovog slučaja, pogotovo tadašnji predsjednik FBiH Marinko Čavara sa svojim suradnicima, ministar pravosuđa FBiH Mato Jozić, na čiju se inicijativu i federalna Vlada uključila u rasvjetljavanje okolnosti atentata, te sve razine HNS-a koji se maksimalno angažirao. Obećano mi je iz vrha HNS-a da će inzistirati da institucije urade svoj posao i rasvijetle pokušaj mog ubojstva. Posebno moram zahvaliti svojoj lokalnoj zajednici Posavske županije, a nadasve sektoru zdravstvene skrbi na čelu s ravnateljem Županijske bolnice dr. Pericom Jelečevićem, koji su mi pružili potporu u oporavku i rehabilitaciji. Vjerujem da takvi vraćaju vjeru u dobrotu i plemenitost ljudi.
Večernji list: Izostala je, kako i sami kažete, ozbiljnija reakcija institucije u kojoj radite – Komisije za vrijednosne papire FBiH?
- Da, nažalost. Osim jednog šturog priopćenja u javnosti, koliko sam pratio, nikakve druge reakcije nije bilo. Dapače, suočen sam s uskraćivanjem i određenih zakonskih prava. Jedina komunikacija koju sam sporadično imao neko vrijeme nakon ranjavanja bila je s predsjednikom Komisije Adnanom Zukićem. Nakon moje najave povratka na posao i ta je komunikacija prestala. Imam dojam da mi se htjelo dati do znanja da nisam dobrodošao natrag.
Večernji list: Kako tumačite takav odnos vaših kolega?
- Moram priznati da je to teško razumjeti. No, od početka mandata novoimenovanog saziva Komisije kolege sam upozorio da institucija ima bremenitu prošlost obilježenu upitnim aktivnostima zbog kojih prethodni čelnik kazneno odgovara te kako tu praksu moramo promijeniti i vratiti povjerenje javnosti, osobito subjekata koje nadziremo i reguliramo. Na moje iznenađenje, reakcija i interes u Komisiji na te inicijative ne samo da su izostali već su s vremenom prerasli u otpor.
Večernji list: Što dalje, hoćete li se vratiti dužnosti zamjenika predsjednika Komisije za vrijednosne papire FBiH?
- Mandat i povjerenje koje mi je dao predsjednik FBiH uz suglasnost dopredsjednika te potvrdila oba doma Parlamenta nemam moralno ni stručno pravo odbaciti. Stoga sam već najavio povratak obvezama, uz posebne sigurnosne protokole zbog specifičnih okolnosti životne ugroženosti.
- Kada čovjeka pokušaju ubiti dva puta i pri tome ga teško ozlijede, žali za mnogo čime, a mnogo toga i propituje. Najviše žalim što BiH još uvijek nije postala zemlja bez korupcije i nepotizma, u kojoj će ljude vrednovati po učinku rada i odnosa prema društvu te institucijama koje rade svoj posao. Poruka koju dobivamo je da za poštene i vjerodostojne ljude ovdje teško ima mjesta. Ta poruka je negativna i loša. Trebamo u kontinuitetu raditi, svatko u svom mikrosvijetu, privatnom i profesionalnom, na stvaranju pozitivnih priča i poruka za koje se nadam da će ipak prevladati.
