Majmunske boginje su rijetka virusna zarazna bolest karakteristična za afričke zemlje, a najčešće se prenose sa životinja na ljude. Ipak, posljednje epidemija bolesti pokazala je kako se infekcija može proširiti i zemljama Europe, ali i kako se ljudski kontakt kao put prijenosa ne smije zanemariti u sklopu javnozdravstvenog preventivnog pristupa.
Virus majmunskih boginja spada u rod Orthopoxvirus te obitelj Poxviridae, gdje se još nalaze uzročnici poput vrlo smrtonosnih velikih boginja (variola virus), ali i relativno dobroćudnih kravljih boginja. U istu skupinu i spada virus vakcinije koji se koristio u svrhu cijepljenja protiv velikih boginja te pomoću kojeg smo iskorijenili ovu bolest odgovornu za velik broj ljudskih života tijekom povijesti. Cjepivo u kojem je korišten ovaj uzročnik davalo je unakrsnu zaštitu i od majmunskih boginja, no kako se ono više ne koristi (budući da je bolest eradicirana na svjetskoj razini), ponovno raste rizik od zaraze majmunskim boginjama. Shodno tome, govorimo o tzv. re-emergentnoj bolesti koja sad ponovno ima otvorena vrata za širenje u određenoj populaciji kad se za to ostvare uvjeti.
Bolest je prvi put otkrivena u Danskoj 1958. godine nakon epidemije gnojne ospine bolesti u koloniji laboratorijskih majmuna makaka koji su uvezeni iz Singapura, zbog čega je bolest i dobila ime majmunske boginje. Prvi slučaj bolesti kod ljudi opisan je 1970. godine u Demokratskoj Republici Kongo (tada poznatoj kao Zair) kad su brojevi slučajeva velikih boginja već bili u padu. Od tada pa do danas, rasprostranjenost i kretanje majmunskih boginja u svijetu i dalje je nepoznanica, prvenstveno zbog otežanog nadzora infekcije te nedostatnih sustava praćenja u zemljama gdje je bolest dominanta. Osim toga, postavlja se pitanje kolikoj e udio slučajeva bez ikakvih simptoma u populaciji, što također može biti od velike važnosti u širenju infekcije.
Većina ljudskih infekcija majmunskim boginjama viđa se u tropskim prašumama središnje Afrike, a najveće opterećenje pronalazi se u već spomenutoj Demokratskoj Republici Kongo. Upravo je na tom području izvid Svjetske zdravstvene organizacije detektirao 338 slučajeva bolesti te 33 smrtna ishoda između 1981. i 1986. godine. Druge afričke države u kojima je bolest također prisutna (i to nerijetko kao udomaćena ili endemska infekcija) su Kamerun, Središnja Afrička Republika, Obala Bjelokosti, Gabon, Liberija, Nigerija, Kongo i Sierra Leone. Upravo se iz tih država virus može proširiti dalje po svijetu te uzrokovati veće ili manje epidemije.
Premda rezervoar majmunskih boginja nije do kraja poznat, znamo kako je virus endemski prisutan u majmuna i glodavaca te se mahom prenosi sa životinja na ljude preko sluznica, dišnog sustava, oštećenja kože ili rana. Smatra se da je kapljični put ključan u prijenosu infekcije s čovjeka na čovjeka, no navedeno nije često te se viđa u otprilike 8-10% slučajeva. Ipak, ono što je važno naglasiti jest kako se u recentnoj epidemiji naglašava povećana učestalost prijenosa infekcije s čovjeka na čovjeka te se čak ističe spolni put prijenosa, što upućuje na potencijalnu promjenu u patogenetskom dosegu i virulenciji virusa majmunskih boginja (ali i naglašava potrebu bliskog kontakta za prijenos infekcije).
Prema kliničkoj slici majmunske boginje kod ljudi nalikuju velikim boginjama, ali uz znatno blaži tijek bolesti. Nakon prosječne inkubacije od 7-14 dana, bolest obično započinje vrućicom, glavoboljom, bolovima u mišićima te osjećajem iscrpljenosti, nerijetko uz bolove u leđima. Otprilike 1-3 dana nakon pojave vrućice, dolazi do razvoja karakterističnog osipa te postupne evolucije promjena iz makula u papule, a zatim u mjehuriće i gnojne čvoriće. Sama bolest obično traje između dva i četiri tjedna, a u Africi stopa smrtnosti može doseći čak 10% svih zaraženih osoba. Ipak, treba imati na umu kako navedeni postotak nije automatski primjenjiv na razvijene zemlje s naprednijim zdravstvenim sustavima gdje se očekuju puno bolji rezultati terapijskih mjera.
Za razliku od velikih boginja, kožne promjene kod majmunskih boginja uglavnom izbijaju u jednom mahu; nadalje, kod majmunskih boginja dolazi do i uvećanja limfnih čvorova (tzv. limfadenopatija), što je kod velikih boginja izuzetno rijetka pojava. Ponekad se u diferencijalnoj dijagnozi može posumnjati i na vodene kozice, što nekad otežava sličan izgled promjena, stoga je dijagnozu potrebno potvrditi adekvatnom mikrobiološkom obradom. U tu svrhu se najčešće koristi metoda lančane reakcije polimerazom (eng. polymerase chain reaction; PCR) pomoću koje se direktno dokazuje genetski materijal virusa iz uzorka mjehurića ili kraste na tijelu (krv nije optimalan uzorak budući da se virus u krvi ne zadržava jako dugo). Postoji mogućnost dokaza infekcije korištenjem stanične kulture, elektronske mikroskopije ili imunohistokemijskih tehnika, no ti alati se danas koriste iznimno rijetko.
Trenutno ne postoji dokazana i sigurna metoda liječenja majmunskih boginja te se terapija uglavnom temelji na suportivnom pristupu rješavanja tegoba. Ipak, nekoliko antivirusnih spojeva se pokazalo vrlo obećavajućim u liječenju ove zarazne bolesti. Jedan od glavnih kandidata jest cidofovir koji je registriran u liječenju citomegalovirusne bolesti, ali se koristio i za određene bolesti uzrokovane poksvirusima (kao što je, primjerice, molluscum contagiosum). S obzirom na potencijalne štetne učinke cidofovira za funkciju bubrega, u terapiji se nerijetko koristi i brincidofovir (CMX-001) koji se (između ostalog) može primijeniti i oralnim putem. Ostali kandidati koji bi možda imali još ciljaniji pristup su trenutno u fazi istraživanja i/ili razvoja.
