Pišu ovih dana hrvatski mediji, nakon tridesetak godina karijere, kako je Marko Perković Thompson “fenomen”. Čudno je, pomalo i tužno, da su im za to trebala tri desetljeća. Jer oni koji su slušali njegove pjesme, punili trgove, pjevali s njim na stadionima i u dvoranama – oni su to znali od prvog dana. Thompson nije fenomen. On je fenomenalan.
Oni, koji su ga napadali kroz protekla tri desetljeća, pokušavali ga zabranjivati, osuditi, ocrnjivati i sramotiti, e njih je zateklo, nisu imali kad reagirati, sve se zbilo u dva dana, nije samo prodan Hipodrom već se prodalo pet puta više ulaznica od najoptimističnijih predviđanja. Za njih je on odjednom fenomen, od mržnje prema njemu i njegovom radu, jednostavno nisu bili u realnosti.
Od skromnih početaka u ratnim vremenima, kad se iz srca Hrvatske prolomila pjesma Bojna Čavoglave, pa sve do današnjih dana, Thompson je ostao vjeran sebi, narodu i vjeri. Njegove pjesme nisu samo glazba – one su priče, molitve, borba, domoljublje i emocija. Kroz svoje stihove nosio je bol, ponos i snagu jednog naroda koji se borio za svoje mjesto pod suncem.
Punio je sve – od malih mjesta do najvećih arena i stadiona. Trg bana Jelačića, Poljud, Maksimir, Arena Zagreb, Imotski, Dugopolje, sve do dijaspore u Njemačkoj, Australiji i Kanadi – svugdje gdje kuca hrvatsko srce, tu je bio i on. I nije to bila publika koja dolazi iz znatiželje ili iz trenda. To su bile tisuće i tisuće ljudi koji su dolazili jer osjećaju isto što i on pjeva. Jer kad Thompson zagrmi s pozornice, ne čuje se samo glas – čuje se domovina.
Zamjerali su mu mnogo toga. Etiketirali su ga, pokušavali zabraniti, ignorirati, pa čak i ismijavati. No, nisu mogli ugasiti ono što je u njegovim pjesmama – iskrenost. A istina, koliko god nekome smetala, uvijek pronađe put. Zato, trideset godina kasnije, kad neki pokušavaju reći da je “fenomen”, mi kažemo – ne, on je fenomenalan. Jer njegova snaga nije samo u pjesmama, nego u tome koliko je srca dotaknuo.
Thompson je više od glazbenika. On je simbol jednog vremena, jednog naroda i jedne borbe koja još uvijek traje – borbe za identitet, vjeru, obitelj i domovinu. I zato, nije čudo što ga publika nikada nije napustila. Jer kad publika pjeva s njim, ne pjeva samo riječi – pjeva ono što osjeća, ono što jest.
Nije Thompson fenomen jer ga tek sad priznaju. On je fenomenalan jer nikad nije tražio priznanje – već je jednostavno bio svoj.
Izvor: Croportal
