Crkva se 4. kolovoza spominje skromnog i poniznog sveca, Ivana Marije Vianneyja, poznatog kao župnika arškog, u kome je zauvijek dobila jednog od svojih najboljih svećenika.
Ivan Vianney je rođen 8. svibnja 1786., uoči Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potječe bila je duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja.
Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka su bili sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.
Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: „Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo.“ Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke.
Za svećenika je zaređen 13. kolovoza 1815., a 1818., bio je imenovan župnikom u Arsu te je ondje ostao sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859.
Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Netko je o njegovim stanovnicima rekao da ih osim križa ništa ne razlikuje od životinja. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćenje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima.Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neku vrstu sirotišta za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku.
Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama umro od iscrpljenosti 4. kolovoza 1859. u dobi od 73 godine.
Papa Pio XI. uvrstio ga je među svete 1925., a zatim ga je 1929. proglasio zaštitnikom župnika.
Ime mu je hebrejskoj porijekla i znači Bog se smilovao, Božji dar. Zaštitnik je svećenika i župnika.
Ž.I., KT
