Od sredine 20. stoljeća većina je znanstvenika odbacila tezu o bogumilstvu stećaka i mit o postojanju bogumila kao povijesnu krivotvorinu.
Nalazeći se na razmeđu civilizacija i kultura između Istoka i Zapada, Bosna i Hercegovina je prošla kroz nekoliko različitih, nerijetko turbulentnih, razdoblja svoje povijesti: vrijeme srednjovjekovne samostalnosti, četiri stoljeća pod vlašću Osmanlija (1463–1878), četrdeset godina pod austrougarskom upravom (1878–1918), sedam desetljeća unutar dviju Jugoslavija, a od 90-ih godina 20. st. ponovno je samostalna. U tim povijesnim okvirima oblikovan je njezin društveni, nacionalni, kulturni i religijski mozaik kakav danas imamo.
U taj su mozaik utkani, među ostalim, kasnosrednjovjekovni stećci – čudesni kameni nadgrobnici različitih oblika: ploča, sanduk, sljemenjak, stup i križ. Nastajali su od 13. do 16. stoljeća – danas su zajedničko nasljeđe narodā BiH. Evidentirano ih je 69 356, od toga u BiH 59 593, u Hrvatskoj 4447, u Crnoj Gori 3049 i u Srbiji 2267 (prema novijim dopunama 4118 primjeraka). Stećaka s ukrasnim reljefima dokumentirano je 4638 primjeraka. Među različitim oblicima utvrđene su 12 884 ploče, 37 955 sanduka, 5606 sljemenjaka, 2550 stupova, 305 križeva te 293 amorfna nadgrobnika. Nastali su unutar triju kršćanskih konfesija: Katoličke Crkve, Pravoslavne Crkve i Crkve bosanske. Stavljeni su na popis svjetske baštine UNESCO-a. Mnoštvo ih je s vremenom prepušteno propadanju u prirodi, a i „ljudska destrukcija je njihov broj, najblaže rečeno, prepolovila” (Dubravko Lovrenović, Stećci, Sarajevo 2009).
Paradoksalno je da osmanska (turska) vlast tijekom četiristo godina žiteljima Bosne i Huma nije probudila interes za stećke niti je radila na njihovu očuvanju. Prepustila ih je zaboravu. U život ih je međutim vratila austrougarska vlast ukazavši na njihovo kulturno-povijesno značenje. Već je 1899. Zemaljski muzej u Sarajevu raspolagao s pouzdanim brojem od 59 500 stećaka. Naime akcijom Zemaljske vlade 1897. i 1898. stećci su popisani preko katastarskih ureda i utvrđena područja njihova rasprostiranja. Njih je Kosta Hörmann, ravnatelj Zemaljskoga muzeja, prezentirao na Ruskom arheološkom kongresu u Kijevu (1899) nakon čega se europska javnost počela zanimati za ovdašnje kulturno nasljeđe.
Interkofesionalnost stećaka
O podrijetlu stećaka prisutna su različita mišljenja među kojima je i teorija o bogumilskim korijenima. Tu je tezu plasirao Arthur Evans, mladi engleski novinar, kasnije poznati arheolog, koji je 1875, u vrijeme ustanka protiv Osmanlija prošao našim krajevima. Vidjevši velike kamene nadgrobnike, zaključio je da su oni bogumilski. Ta je teza dugo vremena u historiografiji bila prihvaćena, a podupro ju je i hrvatski historičar Franjo Rački (1828–1894) svojim raspravama o bogumilstvu, te napose Janos von Asbóth, službenik u ranoj austrougarskoj administraciji, koji je propagirao „Evansovo mišljenje” kao „neupitnu istinu” i kreirao „bogumilsku” povijest u političke svrhe!
Evansova teza je gotovo cijelo stoljeće utjecala na razumijevanje svijeta stećaka, tako da se o nju spotaknuo i jedan Miroslav Krleža. Teza o njihovu bogumilskom karakteru uvezana je s tezom o navodnom bogumilskom podrijetlu Muslimana / Bošnjaka, što bi značilo da bi Muslimani / Bošnjaci imali „nasljedna prava na zemlju i implicirajući da su kasniji kršćani, usporedno, ‘pridošlice’”, piše Marian Wenzel, britansko-američka povjesničarka umjetnosti („Bosanska povijest i austrougarska politika: Zemaljski muzej u Sarajevu i bogumilska romansa”, u: Erasmvs, 15/1996, 67). Od sredine 20. stoljeća većina je znanstvenika odbacila tezu o bogumilstvu stećaka i mit o postojanju bogumila kao povijesnu krivotvorinu. Na tom su tragu istraživači, počevši od Koste Hörmanna i Vladislava Skarića – Alojz Benac, Šefik Bešlagić, Marko Vego, Sima Ćirković, Nedim Filipović, Marian Wenzel, Nada Miletić, John Fine, Dubravko Lovrenović, Miroslav Palameta, Ema Mazrak, Pejo Ćošković, Emir Filipović, Dženan Dautović…
Svojim temeljitim analizama D. Lovrenović je došao do čvrstoga zaključka o interkonfesionalnosti stećaka (Stećci, 2009). Takvoga je stava i povjesničar Dženan Dautović: „Danas je moderna historijska nauka pozitivno zaključila da su stećke, kao način obilježavanja grobnih mjesta, koristile sve tri konfesije kršćanske vjere u srednjovjekovnoj Bosni…” („Crkva bosanska i stećci”, u: Historijska misao, 6 (2020) Tuzla, 2021, 12).
Prema uvidu arheologa i povjesničara Pave Anđelića, križ je najčešći vjerski simbol na ukrasnoj skupini stećaka. Marian Wenzel došla je do broja od 638 stećaka na kojima je križ glavni ili sporedni ukras. Šefik Bešlagić, vrsni poznavatelj stećaka, među pojedinačnim ukrasnim motivima s nekih 700 primjeraka na prvo mjesto stavlja križ. Uz križ se javljaju i drugi kršćanski motivi, čime se bavio Miroslav Palameta, ponajviše na nekropoli Radimlja.
Bogumilski mit u službi nacionalne ideologije
Mit o bogumilima oživljen je početkom ratnih 90-ih godina prošloga stoljeća kod dijela bošnjačkih intelektualaca. U bogumilskom kontekstu nastala je i teorija o srednjovjekovnom univerzitetu u Bosni, koju promiče univerzitetski profesor dr. Enver Imamović, ali bez povijesno-znanstvenoga uporišta. Ništa drugo doli lijepa želja! U ozračju takvih želja su i tvrdnje teologa dr. Rešida Hafizovića da su današnji Bošnjaci „potomci onih Bošnjaka koji su u šesnaestom stoljeću na Balkanu razvili takvu prosvjetiteljsku kulturu na kakvu je ostatak Europe još stoljećima morao čekati”, a kao „kulturno odjeljenje” Carstva diktirali su „najviše znanstvene, kulturne i civilizacijske standarde ostatku Otomanskog imperija, ali i ostatku Europe” (portal Radiosarajevo.ba, 15. 10. 2022).
U svom feljtonu „Bosna i inkvizicija” (Oslobođenje, 25. travnja do 5. svibnja 2009), Enver Imamović Bosnu drži za „najheretičniju zemlju srednjovjekovne Evrope”, a inkvizicija je bila aktivna kao „u malo kojoj evropskoj zemlji” jer se „ispovijedala vjera bogumilska”, a to je „Bosnu stajalo more krvi” budući da je „najveći broj križarskih pohoda koje je Evropa organizirala u tu svrhu polazio u Bosnu”, a usto u „satiranju bogumilstva” istaknuli su se „dominikanci i franjevci”, te „njezini najbliži susjedi Srbi i Hrvati”. Autor nijednu od navedenih tvrdnji ne dokazuje. Kakva vjera bogumilska, kakvo more krvi, kakvo satiranje od najbližih susjeda? Velike tvrdnje, nikakva uporišta! Nasuprot shvaćanju o vjerski motiviranim križarskim vojnama protiv Bosne, „utvrđena je ideološka a ne vjerska pozadina ratova vođenih prvenstveno iz Ugarske protiv Bosne” (Nada Klaić, Dubravko Lovrenović). Crkva bosanska pak nije ni bogumilska ni heretična, nego šizmatična (odvojena od Katoličke Crkve) s pravovjernim kršćanskim naukom. Tako ni franjevci ni dominikanci nisu bili „satirači” fantomskoga „bogumilstva”, nego misionari kojima je bio cilj pripadnike Crkve bosanske, krstjane i krstjanice, privesti zajedništvu s Katoličkom Crkvom!
Bogumilskoj fantazmi svoj obol dala je i JP BH Pošta izdanjem četiriju markica na temu Bogumili (2005), a na jednoj od njih je prikazan „Pataren na lomači”. Tako se i ta ustanova uključila u bogumilski teatar. Umjesto izmišljenoga patarena ne bi li bilo daleko smislenije da su izdali markicu o Sultanovu smaknuću zadnjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu (1463)? Mogli su time pokazati malo bosanskoga patriotizma!
Na udaru i franjevci
Kao prvoborac, na braniku „bogumilskih” stećaka, slovi dr. Ibrahim Pašić, raniji univerzitetski profesor u Mostaru. On je u sarajevskom Oslobođenju (20. i 29. travnja 2009, str. 11) objavio dva priloga: „Perom i dlijetom protiv stećaka” i „Vjerujem mještanima Vrbljana”, podmećući uglednom arheologu i povjesničaru dr. Pavlu Anđeliću (1920–1985), da je, istražujući nekropolu u Vrbljanima kod Konjica „1956-57. godine […] prema narodnom predanju koje je još svježe”(!), isklesao latinski križ na jednom stećku. Nadalje veli da je „prema informacijama mještana” Vrbljana „jednoga dana čiji je datum danas nepoznat […] seoskim putićem koji prolazi kroz nekropolu” na konju jahao rođeni Vrbljanin i čuo zvuk klesanja kamena. Zaputio se u tom pravcu i „zatekao Pavu Anđelića kako na jednom stećku kleše križ”. Nikakvih Pašićevih dokaza na vidiku osim vjere u polustoljetno „svježe” predanje Vrbljana!
Pašić je objavio knjigu Od stećka do nišana u BiH (Sarajevo 2017). Referirajući se na nju, tjedni bošnjački list Stav donio je prilog pod naslovom Kako su franjevci uništavali stećke (12. 5. 2024). U njemu stoji da su franjevci imali odbojan stav prema stećku, „heretičkom nadgrobnom spomeniku, nepoznatom u katoličkoj crkvi”. Oni su, kao misionari, obraćenim „hereticima” iznad grobova „podizali katoličke krstače”. Nikakvih dokaza, čista zona fantastike! Zatim nastavlja: „Uporedo sa prevjeravanjem, u Bosni su podignute brojne franjevačke crkve, a za njihovu gradnju, gdje god je to bilo moguće, kao najobičniji građevinski materijal, iskorišteni su stećci. Ugrađivani su u crkvene zidove, podove i prateće crkvene objekte, uz franjevačko posvećenje i blagoslov.” Optužbe bez ikakva pokrića! Nije navedena niti jedna franjevačka crkva za potvrdu rečenog niti neki trag crkve, nakon što su ih Turci većinu porušili! Pouzdan je ovo put od heretičke bogumilizacije do bošnjakizacije stećaka! Udar na iskonski duh Bosne i Hercegovine.
Fra Jako Baltić (1813–1887) u svom ljetopisu Godišnjak (objavljen 1991, 2003) piše da je kraj gučogorskog samostana, u mjestu Klisa, bilo dvadesetak stećaka koje fra Augustin Dembić „rad svoje nesmotrenosti, poruši”. Baltić je kritičan prema tom činu. Ibrahim Pašić se u svojoj knjizi referira na taj Baltićev zapis, ali zaobilazi ono što mu ne odgovara. Naime, prisjećajući se velikoga broja stećaka iz svoga ranijeg životnog razdoblja, fra J. Baltić veli: „mlogo je više bilo ogromnih kamena (stećaka, narod zove) po grobljim. Sad takvih jedva tretina ima. Turci su ih mlogo isikli i na džamie oli mostove odnili.” Zatim navodi: „Ima veliko groblje starinsko, kod sela Faslići niže Jezeraca, šumom poraslo. Ovde ima množina stećaka odveć velikih na kojima različiti grbovi su liepo urezani a najviše pol miseca sa zvizdom. Ovo groblje sada je većom stranom porušeno; odnili turci izrazbiavši na svoje džamie.” (Godišnjak, 274–276). Dodajmo tomu i primjer „ugradnje 19 stećaka u sofe (trijem) i dvorišnu ogradu džamije u Ostrošcu na rijeci Neretvi” (D. Lovrenović, Stećci, 27). Ne zaboravimo, tijekom gotovo 400 godina turskoga vladanja franjevcima je bilo zabranjeno graditi crkve. A džamije su se gradile!
Pašić je istražio da su franjevci premještali stećke: onaj Vignja Miloševića (iz 1404) premješten je u župnu kuću u Kočerinu, jedan u samostan na Humcu (Ljubuški), te po jedan kod crkava u Ričici (Imotski) i u Turbetu. Nema spomena da je 21 stećak prenesen u vrt Zemaljskoga muzeja, među kojima je i jedan s Humca, te onaj najpoznatiji iz Donje Zgošće. Nadodaje da su dvojica fratara stećke stavili na grobove svojih majki (Lovreć u Dalmaciji /1795/, Dubočac u Posavini /1684/), a jedan je stećak na fratarskom grobu (Doljani /1893/). Tako Pašić i njegovi glasnogovornici iz lista Stav!
Nasuprot pokušajima difamacije franjevaca u duhovno-kulturnoj sferi, činjenica je da je djelovanje franjevaca ugrađeno u same temelje kulture Bosne i Hercegovine. Evo taksativno nekoliko odabranih podataka o njihovu pionirskom djelovanju u kulturi: fra Matija Divković objavio je prvu knjigu na narodnom jeziku (1611), a u svezi s tim književni kritičar i esejist Midhat Begić, s pravom kaže da je „fra Matija Divković bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke tako i moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine” (Zbornik radova o Matiji Divkoviću, 1982, 20); nadalje, fra Filip Lastrić je začetnik znanstvene historiografije (18. st.), fra Mato Nikolić prvi diplomirani liječnik u BiH (1807), fra Ilija Starčević utemeljitelj prve pučke škole (1823), fra Ivan F. Jukić pokretač prvoga časopisa u BiH (1850), konačno franjevci su utemeljitelji prvoga muzeja u BiH u samostanu na Humcu / Ljubuški (1884). Stoga jeftina diskreditacija bh. franjevaca uzaludna je priča i ona više govori o onima koji je montiraju!
Marko Karamatić / Svjetlo riječi
