U Bosni i Hercegovini točnije na području današnje Republike Srpske nekada davno obitavala je jedna posebna vrsta ptice iz obitelji golubova. Ljudi su je od milja zvali Dodo.
Ptica Dodo je bila nezgrapna, krupna ptica koja je voljela da puno jede i pije. Jela je sve što stigne, ali je od sve hrane najviše voljela prasetinu. Nije bilo sijela, a da ptica Dodo nije došla. Spavala je kad je htjela, pila je što je htjela i koliko je htjela i što je najgore, ptica Dodo nije brinula o svom izgledu, jer svakako zbog svoje težine i izgleda tijela nije mogla da leti kao ostale ptice nego su je ljudi vozali u helikopteru. Kad je neko slavlje ljudi joj sve naprave, a njeno je bilo samo da dođe, pojede, popije i da ponekad zapjeva. Iako je bila nezgrapna, krupna ptica, ljudi su je ipak voljeli. Ptica Dodo je bila zanimljiva ptica.
Međutim, svemu dođe kraj pa tako i našoj ptici Dodo. U Bosnu i Hercegovinu je došao stranac i kad je vidio pticu Dodo razrogačio je svoje oči. Stranac se nije moga načuditi da u Bosni i Hercegovini postoji rijetka vrsta ptice koja ne leti, nego je ljudi vozaju u helikopteru. Za stranca je to bilo neshvatljivo. Ptica koja ne leti, pa kakva je to ptica? Nema od nje nikakve svrhe, a što je najgore od svega toga ptica Dodo je znala pjevati pjesme koje su bile protiv stranaca. I to je bio njen kraj. Nije se to baš svidjelo strancu i jednog dana stranac odluči da pojede pticu Dodu za doručak sa svojim prijateljima.
Danas se u Bosni i Hercegovini samo još neki ljudi sjećaju ptice Dodo. Neki sa simpatijama neki sa zgražanjem. Ako pitate ljude iz Sarajeva i okoline za pticu Dodo oni će vam u tako negativnom kontekstu opisati pticu Dodo, da im je sve drago što su stranci pojeli posebnu vrstu ptice koja je obitavala na našim područjima, riječima kao: “glup ko Dodo” ili “naivan ko Dodo”. A zapravo Dodo nije bio glup – bio je samo previše iskren. Vjerovao je ljudima u Bosni i Hercegovini pa je tako mislio da će i stranci biti dobri prema njemu i da će ga zaštititi budući da je bio rijetka vrsta ptice, ali se prevario. Dodo se posebno uzdao u Amerikance i Ruse misleći da oni vole rijetke vrste ptica i da će ga oni zaštititi, ali ga i oni pojedoše za doručak zajedno sa Nijemcima, Englezima i inim drugim strancima znanim i neznanim.
Zamislite da Dodo nije izumro. Danas bi bio simbol lijenosti, otpora radu ili simbol pjevača, možda čak i predsjednik udruženja “Ne može nam niko ništa”. Možda bi stajao na majicama i muralima kraj puta kao Che Guevara, ali umjesto prepoznatljive beretke, Dodo bi držao u kljunu prase na ražnju i poruku:
“Jedi sve redom, jedanput se živi”
Na kraju, možda je za Dodu i najbolje što je tako završio – jer ga nema više pa da vidi šta smo mu uradili sa njegovom Bosnom i Hercegovinom koju je on toliko volio svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim.
Goran Prusac/Hrvatski.ba
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije hrvatski.ba
