Na današnji dan 1991. godine jedinice JNA okupirale su i razorile hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini. Pljačkom, paljenjem i rušenjem do temelja uništeno je naselje u kojem je živjelo oko 400 stanovnika. Taj događaj mnogi povjesničari, ali i hrvatski narod u BiH i Hrvatskoj, označavaju kao početak velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Uništenje Ravnog bilo je dio plana opsade Dubrovnika, a JNA je u napadu koristila teško topništvo raspoređeno u Popovu polju. Uslijedili su masovni zločini, među kojima i masakr u Kijevu Dolu, gdje je u studenome 1991. ubijeno osam starijih hrvatskih civila. Tijekom okupacije Ravnog i okolice ubijene su 24 osobe, a deseci su odvedeni u logore.
Ravno; prvi znak rata u BiH
Prve topovske cijevi bile su uperene prema Ravnom već 18. rujna 1991., a 1. listopada selo je razoreno i spaljeno. Nakon osam mjeseci okupacije oslobođeno je u akciji Hrvatskog vijeća obrane.
Napad na Ravno ostao je upamćen i po izjavi tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koji je izjavio: „Ovo nije naš rat“.
Stana Burić: “Ravno je bilo ostavljeno i prepušteno”
Stana Burić, zastupnica u Skupštini HNŽ i predsjednica HDZ-a u Ravnom, prisjetila se za Radio Herceg Bosne tih teških dana:
– To se ne može zaboraviti. Nikada. Sjećam se redova tenkova i topova okrenutih prema našem selu. Nismo imali oružja, nismo bili organizirani. Bili smo prepušteni sami sebi. Ostali su samo starci i civili, kazala je Burić.
Dodala je da ju je 1. listopada 1991. napad zatekao u školi gdje je radila, dok su vojnici ulazili kamionima u Ravno:
– Vidjeli smo ih pred školom, neki su se smijali dok smo mi drhtali od straha, ne znajući hoćemo li dočekati večer.
Bježanje i osjećaj napuštenosti
Burić opisuje i bijeg iz Ravnog:
– Kada smo došli u Stolac, ljudi su tamo šetali slobodno, a mi smo bježali iz mraka. Osjećali smo se napušteno. Alija Izetbegović tada je rekao da to “nije naš rat”, i tek kada je Hrvatska vojska stala na noge počeli smo se vraćati.
Prema njezinim riječima, selo je bilo sustavno spaljeno i opljačkano, a ono što najviše boli jest gubitak uspomena:
– Sve se može kupiti osim života i fotografija. Nitko od nas nema ni jednu fotografiju iz mladosti. Sve je spaljeno.
Zločin u Kijevu Dolu
Posebno se osvrnula na stravičan zločin u Kijevu Dolu:
– To je čisti genocid. Osam staraca i starica je ubijeno na najgori mogući način. Još nitko nije odgovarao. To je bio prvi masovni zločin nad civilima u BiH, ali se o njemu malo govori, kaže Burić.
Na kraju je istaknula da se u Ravnom i danas živi s teškim sjećanjima:
– Mi preživjeli idemo svake godine s upaljenim svijećama. Drugi se ne sjećaju, ne spominju. Ali mi znamo kroz što smo prošli i to ne možemo zaboraviti, istaknula je Burić.
U nastavku poslušajte prilog Radija Herceg-Bosne te intervju sa Stanom Burić.
