I u 75. godini života najpoznatiji hrvatski liječnik i dalje neumorno radi – u Radiochirurgiji u Svetoj Nedelji i SKB-u Mostar
– Kako ste uspjeli dovesti Paladina? – bilo je jedno od prvih pitanja koje smo čuli nakon uručenja nagrade Večernjakov pečat za znanost i medicinu legendarnom liječniku, jednom od najuglednijih neurokirurga kojeg traže pacijenti iz cijeloga svijeta. Pitanje je čak i na mjestu s obzirom na to da Paladino radi gotovo od 0 do 24, a prije nepunog desetljeća “tjerali” su ga u mirovinu, a on je od tada spasio brojne živote nakon što je prihvatio poziv iz SKB-a Mostar. I na poziv direkcije Pečata rado se odazvao.
Neumorni profesionalac
– Čast je i privilegij primiti ovu nagradu. Moram samo reći kako ova nagrada nije samo za mene osobno nego i cijeli moj tim u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru, u Klinici za neurokirurgiju. Tako je i doživljavamo mi kao cijela ekipa, a ne samo ja, kao pojedinac – istaknuo je dr. Josip Paladino nakon što mu je na zagrebačkom Prisavlju dodijeljen Pečat.
Osim što i danas izvodi najsloženije operacije u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru, član je Hrvatske akademije medicinskih znanosti, Europske udruge neurokirurga, Američkog kongresa neuroloških kirurga… Dobro zdravlje ga, što vidimo, prati i u 75. godini, a čudotvorne ruke, kako ih opisuju kolege novinari koji su imali priliku rukovati se s Paladinom te brojni pacijenti, još izvrsno funkcioniraju. O kakvom je profesionalcu riječ i u godinama kad se mnogi njegovi kolege žele isključivo odmarati i uživati u mirovini, potvrđuju i neke od njegovih ranijih izjava kad je govorio kako putuje do Mostara.
– Šalju vozača po mene, inače bih već poginuo. Često krenem u noć, umoran nakon operacije. Vozači su profesionalci i stignem za tih pet-šest sati vožnje još mnogo toga i obaviti. Čitam ili telefoniram. A dan mi u Mostaru počinje ujutro u 7.30, kada imam kolegij, u 8 vizitu i u 8.30 već sam na operaciji. Izađem navečer iz bolnice obično između deset i ponoći. Bosna i Hercegovina je velika država sa samo tri relevantne neurokirurgije, u Tuzli, Mostaru i Sarajevu, tako da mi dolaze ljudi iz cijele države, od Bihaća, Cazina, Žepča do Zvornika, Ploča i Nevesinja. A između svake operacije čekaju me pacijenti koje moram pregledati. Ne mogu ljudima koji su četiri-pet sati vozili da mi dovedu svoje dijete reći da sam umoran – govorio je svojedobno. Kazao je i da je SKB Mostar bio za njega jedan logičan izbor.
– Još za vrijeme rata upoznao sam ljude u Hercegovini i sprijateljio se s njima te, onog trena kad su poželjeli od, rekao bih, rudimentarnih elemenata jedne struke napraviti jednu pravu kliniku uz Sveučilišnu bolnicu i Medicinski fakultet, za mene je to bio prirodan potez i izbor. Ratna prijateljstva su najčvršća i najveća – istaknuo je. Poznato je i da je riječ o velikom emotivcu unatoč tome što mnogi misle da su liječnici hladni i distancirani jer su se svega u životu nagledali.
– Emocija je užasno moćna pokretačka sila u svemu. Ako znate koga operirate, ako znate ime njegove žene i vidite slike njegove djece, onda je vaša odgovornost prema njemu umnožena na kvadrat. Onda imate sasvim drukčiju relaciju spram njega. Meni je najveće veselje kada me bivši pacijenti pozdrave ili mi mahnu s druge strane ulice. To je cijena svih ovih, ne bih čak rekao, napora, nego pokretanja samog sebe da izdržiš i napraviš i više od prosjeka ako si svjestan za koga i zašto to radiš – Paladinove su riječi.
O njegovoj veličini svjedoče i iduće rečenice koje je izgovorio upravo za Večernji list. – Često mi se znalo dogoditi da, operirajući neko dijete, za koje znam da ima tumor toliko zloćudan da ćemo ga izgubiti ma što mi napravili, počnem u sebi razgovarati s nekim tko je iznad nas i kažem – Bože, pusti njega, uzmi mene. Ja sam to iskreno osjećao u sebi i ne mislim da je to grijeh – i to sam svaki put pošteno nudio onom tko bi to možda, ako me čuje, mogao prihvatiti ako me čuje. To je jednostavno moj osobni stav. Nikada mi nije teško ostati na poslu koliko god treba zato što jednostavno mislim da je to moja obveza, poslanje i smisao mog postojanja na Zemlji – kazao je. Međutim, nije samo medicina Paladinova ljubav. Tu su i nogomet i Hajduk, zatim i konjički sport. Također je predsjednik Zaklade hrvatske nogometne reprezentacije.
– Zaklada je osnovana u trenucima kada je izbornik bio Slaven Bilić, moj prijatelj, dragi čovjek i vrhunski trener. Kakav je čovjek, upravo sugerira i činjenica da je to bila njegova ideja. Došao je i kazao: – Profa, imam ideju, što mislite bi li bilo moguće… Članovi Zaklade su reprezentativci, a njome upravlja Upravni odbor u kojemu se, po dužnosti, nalazi izbornik i kapetan momčadi. To je dugačko razdoblje od petnaestak godina. Slavenova ideja bila je da se pomogne bolesnoj djeci i onoj bez roditeljske skrbi. Sve ove godine usmjerili smo cilju pomaganja mladim pacijentima, plaćanja troškova liječenja u inozemstvu. Poslije smo donijeli stratešku odluku da potpomognemo opremanje naših odjela koji se bave liječenjem djece u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu… Okrećemo se novom ciklusu u ovoj godini.
Posljednji cilj bila je nabava uređaja za bolnicu u Osijeku. Sada ćemo definirati nove ciljeve. Radili smo evente na kojima su se pojavili reprezentativci i cijeli niz imena s hrvatske estrade. Svi, naravno, rade pro bono. Uz veliku pomoć HNS-a organizirane su dražbe prodaje dresova i prikupljala su se sredstva za Dječju bolnicu u Klaićevoj u Zagrebu, bolnicu Kantrida. Svake godine imamo programe djelovanja i koristimo okupljanja reprezentacije kao što ćemo i sada. Svaki put Zaklada ostvari neke prihode kojima plaćamo naše projekte. Pratili smo program školovanja djece bez roditeljske skrbi, akciju “Korak kroz život”. Bolje je čovjeku kupiti udicu i naučiti ga loviti nego mu poklanjati ribu.
Naši liječnici imaju iznimna znanja iz pedijatrijske kirurgije i dijagnostike te sličnih srodnih struka i procijenjeno je da je najpametnije ulagati u razvoje i poboljšanje tehnološke osnovice za te ljude koji pomažu djeci – istaknuo je ovaj medicinski velikan, koji je izvan svog poziva, privatno, muž Zrinke i otac Joška, Luke i Jurja.
Obitelj mu je, kako je sam rekao, gravitacijska točka oko koje se vrti. Za kraj, ostavit ćemo ono što je u posljednjem intervjuu za Večernjak kazao o svom poslu kad ga je kolega Željko Janković upitao tko bi ga glumio da se o njemu snima film.
Ne smijete se bojati
– Ja sam profesionalac u poslu. Od njega možete napraviti nešto senzacionalno, ali moj posao je zapravo ozbiljan trud, sličan poslu razminiravanja. U onom času kada pokušate čačkati tumor s neke krvne žile koja ne smije puknuti, zalijepljen je oko nje. Ili pokušavate zatvoriti neku aneurizmu na žili koja ne smije puknuti, a prozirna je i tanka, u njoj vidite krv kako ključa i vrti se. Vidi se jer je stijenka tanka i prozirna kao staklo. U tom trenutku je moment vaše potpune identifikacije s onim što se zbiva s tim čovjekom na stolu. U tom trenutku nema mogućnosti da se izuzmete, da se postavite s distancom. Zapravo, kada počne operacija u neurokirurgiji, meni sve drugo nestane. Može grmjeti, sijevati, mogu padati granate, bilo što se može događati. Ne osjećate ništa, bol, umor, ni potrebu za toaletom, glad, žeđ… Svijet ne postoji. U tom času – samo ta žila i to što radite. Jer ste toliko u tome da vas apsorbira i ako se nešto loše dogodi, kao da se vama dogodilo. U svakom trenutku morate imati osjećaj odgovornosti da pacijentu ne smijete napraviti ništa loše. Morate se truditi izbjeći svaki neprihvatljivi rizik za pacijenta, paziti na svaki pokret. Kirurški pokreti pod mikroskopom milimetarskih su dimenzija. Naravno, ne smijete se bojati. Strah je najgori. Vaš najveći neprijatelj u svemu, a poglavito u neurokirurgiji. Neurokirurška djelatnost vam je zapravo “One man band”. Nema puno posla koji može obaviti asistent, makar ih ima oko vas. Iako bez njih ne možete. Neuroanesteziolog je vaša lijeva ruka. Ili monitoring, tehničari, sestre… Svi, po deset, dvanaest ljudi koji rade za vas da biste vi radili svoj posao. Stalno morate biti svjesni da pacijentu ne smijete naškoditi, a to vas ne smije blokirati da ne napravite radikalne zahvate. Jer, ako pogriješite, u mozgu ne postoji mogućnost oporavka.
U mozgu je svaki neuron specifično zadužen za nešto i ne može ga nitko zamijeniti. Taj posao vam je kao razminiravanje na suncu, na plus 40 stupnjeva, znojite se i ne smijete pomaknuti minu koja će vam eksplodirati u lice – istaknuo je, rekavši još jednu zanimljivu rečenicu:
– Primarna dužnost liječnika je da bude potpora pacijentu i preuzme križ, kao Šimun, na svoje rame… To je legendarni doktor Paladino, dobitnik Večernjakova pečata za znanost i medicinu, i u 75. godini neumorni radnik u Radiochirurgiji u Svetoj Nedelji i SKB-u Mostar.
Izvor: vecernji.ba
