Čiji je kralj Tvrtko – toliko ponovljeno pitanje u okvirima dnevnopolitičkih istupa, a poglavito nakon postavljanja spomenika u Sarajevu, uglavnom ne obuhvaća suštinu tematike o kojoj se govori, već se odgovor pokušava, koristeći današnje standarde o pripadnosti suvremenim nacijama, projicirati u kasni srednji vijek, što je sa stajališta povijesne znanosti odbačena teza.
No, i uz to, u 14. stoljeću možemo govoriti o dijelom izgrađenim etničkim identitetima, čiji je kontinuitet nedvojbeno utvrđen do današnjih dana putem tradicije i kolektivnog sjećanja. Dok pojedini političari iz srpskog i bošnjačkog korpusa nastoje pronaći tradicijsku vezu sa srednjovjekovnom Bosnom, to im jednostavno ne polazi za rukom. S druge strane, Hrvati, napose središnje Bosne, mnogo lakše mogu utvrditi svoju vezu s tim razdobljem.
Tvrtkov otac bio je Vladislav, uglednik iz obitelji Kotromanić i brat bana Stjepana II. Kotromanića, a ako se analizira vjerska pripadnost navedene obitelji kao važna referentna točka izgradnje nacionalnih identiteta, a koja se kretala na relaciji Katolička crkva – bosansko-humsko krstjanstvo (inače izniklo upravo u krilu domaće bosanske biskupije), jasno je da Hrvati, poglavito središnje Bosne, mogu u najvećoj mjeri baštiniti nasljeđe navedene plemićke obitelji. Dapače, jedino su Hrvati katolici iz središnje Bosne očuvali kolektivno sjećanje na Kotromaniće.
A sada malo o samoj srednjovjekovnoj Bosni. Supetarski kartular – zbornik povelja nekadašnjeg Benediktinskoga samostana sv. Petra u Selu (Donja Poljica) iz 12. stoljeća navodi sljedeće: “U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj kada bi kralj umro bez djece. Naime, ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi (moguće Humski) sedmi”.
S druge strane, majka kralja Tvrtka bila je Jelena Bribirska iz moćne hrvatske obitelji Šubića, a ceremoniju vjenčanja s Vladislavom obavio je trogirski biskup Lampridije, dakle u krilu Katoličke crkve. Tvrtko je bio unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete Nemanjić – ova Jelisaveta ili Elizabeta bila je, pak, kći srpskog kralja Stefana Dragutina iz dinastije Nemanjića i ugarske princeze Katarine iz dinastije Arpadovića.
Nakon političkog prisvajanja dijela srpske države, Tvrtko, kao sposoban diplomat, poziva se na krvno srodstvo s Nemanjićima kako bi s političke strane opravdao držanje teritorija. Tvrtko je 1377. u mjestu Mile kraj Visokog, gdje se nalazio franjevački samostan, okrunjen za kralja, a prva titula koju je nosio bila je “kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju”.
Tvrtko je proširio svoju vlast i na dijelove Dalmacije, a to mu je bilo dovoljno za političku opravdanost nove titule 1390. koja glasi “kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Za kraj dio o jeziku (važnoj sastavnici izgradnje identiteta) na području Bosne i Huma – većina povelja i natpisa na bilizima (stećcima) pisana je hrvatskom ćirilicom, odnosno zapadnom varijantom pisma, uz izraženu ikavsku refleksiju staroslavenskog jata – govor kakvim danas na južnoslavenskom prostoru govore samo Hrvati.
