U tu stoljetnu historiografsku bitku između srpske i hrvatske historiografije za Bosnu i Hercegovinu uključila se bošnjačka historiografija sa zakašnjenjem, ali i s pojačanom žestinom u mitološkom isticanju bošnjačkog karaktera BiH, posebno nakon raspada Druge Jugoslavije
U današnjoj Bosni i Hercegovini žive tri naroda koji su u jezičnom pogledu vrlo bliski, ali imaju različite kulturne tradicije i političke identitete. Tako identitet brojčano najmanjeg od ta tri naroda – bh. Hrvata počiva na pripadnosti zapadnoj civilizaciji te vjerskom i kulturnom zajedništvu s Hrvatima u Republici Hrvatskoj, dok su bh. Srbi dio srpskog naroda u Srbiji i susjednim područjima, čiji se identitet razvio u okvirima bizantske civilizacije i pripadnosti istočnom kršćanstvu.
A bh. Muslimani ili Bošnjaci su produkt 400-godišnje osmanske vladavine u BiH i njihov se identitet razvio u islamskim okvirima.
Povijest te bh. nacionalne trodijelnosti je vrlo kompleksna, pa ponajviše zbog toga do danas nije našla općeprihvaćeno tumačenje. Umjesto toga svaka bh. nacionalna grupa ima svoju verziju povijesti Bosne i Hercegovine, po kojoj se u povijest Bosne i Hercegovine učitava dominantan položaj vlastite grupe, a ostale grupe promatra vrlo površno, kao Bosni tuđ element odnosno kao uljeze sa strane.
Baveći se desetljećima tom problematikom, upoznao sam mitološki karakter tih jednostranih interpretacija te sam pokušao osvijetliti povijesnu stvarnost svake od ovih grupa u njezinu vremenskom nastajanju i međusobnom ispreplitanju. Posebnu sam pozornost posvetio problemu migracija i vjerskih prijelaza – prije svega rekatolizaciji u srednjovjekovnoj Bosni te islamizaciji u osmanskom razdoblju bh. povijesti.
S ovom napomenom moja rekonstrukcija bh. povijesti u glavnim crtama izgleda ovako: Od kasnog srednjeg vijeka pa do danas Bosna i Hercegovina je više negoli ijedna druga regija u Jugoistočnoj Europi pozornica intenzivnih seoba i drugih demografskih promjena. U valovima austro-turskih i mletačko-turskih ratova iz Bosne su se sve više iseljavali katolici, a useljavali stočari srpsko-pravoslavne vjere iz središnjih i istočnih balkanskih područja, te pripadnici činovničkog i vojnog aparata iz drugih pokrajina Osmanskog Carstva – koji su, dakako, bili pripadnici islamske vjeroispovijesti ili su to vrlo brzo postajali. Kada je riječ o islamizaciji u Jugoistočnoj Europi, treba istaknuti da su vjerski prijelazi na islam bili najintenzivniji u Bosni i Hercegovini te Albaniji. Zašto je to tako bilo, postat će nam jasnije tijekom daljnjeg izlaganja.
Demografske promjene odnosno koncentracija pravoslavlja i islama u Bosni i Hercegovini kroz imigracije i prelaske na islam te iseljavanje katoličkog pučanstva – prouzrokovali su znatan demografski i kulturni lom ili diskontinuitet između srednjovjekovne i osmanske Bosne i Hercegovine. Dosadašnji povjesničari su se, istina, dosta bavili vjerskim prilikama kako u srednjovjekovnoj tako i u osmanskoj Bosni, ali su pritom pitanje brojnih useljavanja i iseljavanja u BiH prilično zanemarili, ponekad i svjesno izbjegavali – da bi na taj način uspostavili razoreni odnosno izgubljeni kontinuitet u Bosni i Hercegovini i osigurali dominantan položaj vlastite nacionalne grupe.
Moderna hrvatska i srpska historiografija, koja se počela razvijati u 19. stoljeću, dakle u atmosferi borbe protiv tuđinskih vladavina, posvetila je osobitu pozornost srednjem vijeku – kao kolijevci nacionalnog identiteta. Prema takvu shvaćanju sve ono što se nataložilo pod tuđinskim vladavinama, trebalo bi odbaciti i moderni nacionalni identitet izgrađivati na srednjovjekovnim temeljima.
U tu stoljetnu historiografsku bitku između srpske i hrvatske historiografije za Bosnu i Hercegovinu uključila se bošnjačka historiografija sa zakašnjenjem, ali i s pojačanom žestinom u mitološkom isticanju bošnjačkog karaktera BiH, posebno nakon raspada Druge Jugoslavije.
Sve se vrti oko pitanja: Koja tradicija – srpska, hrvatska ili bošnjačka ima svoje korijene u srednjovjekovnoj Bosni? Pri tome vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni igraju odlučujuću ulogu.
Obratimo li se povijesnim dokumentima, koji su, nažalost, vrlo oskudno sačuvani, oni nam počinju govoriti o pojavi hereze u Bosni na prijelazu iz 12. u 13. st. Srednjovjekovne će Bošnjane (tako glasi naziv za srednjovjekovne stanovnike Bosne, a oblik Bošnjak pojavljuje se tek nakon osmanskog osvojenja) zbog hereze optuživati i Katolička i Pravoslavna crkva – što znači da pripadnici Crkve Bosanske (tako su zvali svoju crkvu srednjovjekovni bosanski kršćani, koja je i s katoličke i s pravoslavne strane bila optužena zbog hereze) nisu bili ni katolici ni pravoslavci. Moderna historiografija u 19. st. izjednačila ih je s bogumilskom sektom u Bugarskoj i pripisala im radikalni dualizam u shvaćanju svijeta. Ali su svi pokušaji dokazivanja bogumilizma u srednjovjekovnoj Bosni završili na koncu konca u neobuzdanim i nedokazanim nagađanjima. Jer Crkva Bosanska nije bila jedna pobunjenička sekta. Naprotiv, ona je imala sličnu ulogu u srednjovjekovnoj Bosni kao Katolička crkva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj ili pak Pravoslavna crkva u srednjovjekovnoj Srbiji. Prema tome, bila je to jedna raskolnička crkva, različita i od Pravoslavne i od Katoličke crkve, ali ne i dualistička sekta, koja bi se radikalno udaljila od pravovjernog kršćanstva i postala – prema bošnjačkim povjesničarima – gotovo bliža islamu negoli kršćanstvu. To bi, prema bošnjačko-muslimanskom tumačenju, bio razlog da su tzv. srednjovjekovni bosanski bogumili tobože u masama prešli na islam.
Politička motivacija bogumilizacije Bosne je očita. Time se naime želi uspostaviti duhovni kontinuitet između srednjovjekovne Bosne i današnjih muslimana Bošnjaka, i tako legitimirati i uspostaviti dominantan položaj Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Ali novija istraživanja koja se sve više koncentriraju na ulogu Crkve Bosanske u srednjovjekovnom bosanskom društvu, a ne na njezinu teološku doktrinu, koju su joj njezini protivnici najvećim dijelom podmetnuli, iznose sve više na vidjelo, da teološki otklon Crkve Bosanske od Katoličke i Pravoslavne crkve nije bio velik te da se više radilo o političkim negoli vjerskim sukobima između Bosne i nebosanskih moćnika – prije svega ugarskih kraljeva. U tim sukobima u Bosnu su poslani kao inkvizitori i misionari, najprije dominikanci, čija misija na koncu konca nije donijela poželjne rezultate, pa su koncem 13. st. poslani franjevci. Za razliku od dominikanaca franjevci su se uspjeli prilagoditi bosanskim prilikama pa je franjevačka misija završila rekatolizacijom Bosne i Hercegovine pred osmansko osvojenje. Početkom 15. st. povijesni dokumenti govore okruglo o pola milijuna obraćenika na katolicizam, a polovicom 15. st. da se hereza u Bosni topi kao vosak na vatri. Te paušalne vijesti su, dakako, ponešto pretjerane, ali da nisu izmišljene – za to govore sljedeće činjenice:
- Upravo spomenuti izvještaji (da se naime bosanska hereza «topi kao vosak na vatri») na indirektan način pokazuju da se nije radilo o pobunjeničkim upornim bogumilima, nego o kršćanima koji su u svojim shvaćanjima uz stanovite razlike ipak bili bliski katoličanstvu i pravoslavlju, pa su zbog toga lako i prelazili na katoličanstvo ili pravoslavlje (na pravoslavlje poglavito u istočnoj Hercegovini).
- Kada je riječ o povijesti katoličanstva u BiH kroz 400 godina osmanske vladavine, ne smije se iz vida ispustiti sljedeće: Dušobrižništvo u zemljama pod islamskom vlašću moralo se ograničiti samo na već prisutne kršćane, jer je misionarska djelatnost među muslimanima bila strogo zabranjena i sankcionirana smrtnom kaznom. Prema tome, bosanski su franjevci smjeli djelovati samo među već postojećim katolicima, i u rjeđim slučajevima među pravoslavcima – ondje, naime, gdje je pravoslavno pučanstvo ostalo bez pravoslavnog klera. Toga su se bosanski franjevci kroz 400 godina osmanske vlasti i držali – izuzmemo li sasvim rijetke slučajeve pojedinačnog tajnog krštavanja muslimana. To znači da se katoličanstvo u srednjovjekovnoj Bosni toliko ukorijenilo da je bilo u stanju preživjeti 400 godina turske vladavine; istina – da se slikovito izrazim – s polomljenim jarbolima, ali nije pretrpjelo brodolom.
- Slučaj Albanije, koja je u srednjem vijeku bila pretežno katolička zemlja, pokazuje da se katoličko pučanstvo lakše islamiziralo negoli pravoslavno. Glavni razlog leži u tome što je pravni status katolika u Osmanskom Carstvu bio slabiji od pravnog statusa pravoslavaca. Tako su na pr. pravoslavni episkopi od sultana dobivali berate ili povelje o svom imenovanju na taj položaj, dok katolički biskupi nisu bili službeno priznati, nego su morali živjeti gotovo incognito, tj. skriveno s putovnicama u kojima su bili zavedeni kao dubrovački ili neki drugi trgovci.
- Da bismo objasnili koncentraciju islama u BiH, bogumilska teza je suvišna. U intenzivnoj islamizaciji BiH odlučujući su bili drugi čimbenici. Tu spada orijentalna urbanizacija BiH, koja je bila intenzivnija negoli u Srbiji; zatim iseljavanje i useljavanje pučanstva za vrijeme brojnih austro-turskih i mletačko-turskih ratova – prije svega iseljavanje katolika i useljavanje vlaških stočara pravoslavne vjere. U razdoblju potiskivanja Osmanlija iz Jugoistočne Europe nakon Bečkog rata 1683-1699. došlo je do daljnje koncentracije islama u Bosni. Naime islamsko pučanstvo iz Osmanlijama otetih zemalja najvećim dijelom se naselilo u Bosnu. Kao primjere spomenimo bošnjačko-muslimanskog političara u zadnjem desetljeću 20. st. Aliju Izetbegovića (1925-2003). Njegovi su pređi došli iz Srbije u Bosnu, nakon što je Srbija 30-ih godina 19. st. prestala biti osmanska pokrajina i postala srpska kneževina.
Iz svega ovoga slijedi zaključak: Katoličanstvo se ukorijenilo u srednjovjekovnoj Bosni. Ali zbog upravo spomenutih razloga i vjerske diskriminacije pod osmanskom vlašću nije se moglo dalje razvijati, nego je knjižilo brojčane i socijalne gubitke – iseljavanjem katolika ili njihovim prelaskom na islam.
Najnižu je točku bh. katoličanstvo doživjelo tijekom Bečkog rata 1683-1699. Munjeviti vojni pohod Eugena Savoyskog u listopadu 1697. kroz srednju Bosnu do Sarajeva izazvao je brojčanu i socijalnu katastrofu. Sarajevo je spaljeno, nestalo je katoličkih trgovaca, a katoličko pučanstvo srednje Bosne se iselilo. U cjelokupnoj BiH ostalo je tek oko 30.000 katolika s tri samostana – Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo – te pet crkava – u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici, Kreševu, Varešu i Podmilačju kraj Jajca.
Kroz 18. stoljeće bosanski su franjevci i katolici bili izloženi golemim financijskim opterećenjima. Iscrpljujućim podmićivanjima osmanske birokracije i gajenjem dobrog susjedstva s poštenim muslimanskim susjedima franjevci zaustavljaju prijeteće opasnosti i stvaraju uvjete za preživljavanje katoličanstva u BiH. Zahvaljujući visokom natalitetu a u manjoj mjeri i useljavanju katolika iz pasivnih dijelova Dalmacije koncem 18. st. broj katolika doseže cifru od 100.000, da bi se ta brojka pred austro-ugarsku okupaciju 1878. udvostručila. U austro-ugarskom razdoblju, dakle između 1878. i 1918. bh. katoličanstvo dalje brojčano raste – opet zahvaljujući visokom natalitetu, ali i useljavanju katolika u BiH iz drugih dijelova Monarhije, prije svega iz 1881. rasformirane Vojne Krajine u Hrvatskoj. Godine 1921. statistika registrira u BiH 453.615 katolika ili 23,58% od ukupnog bh. pučanstva.
II.
Paralelno s brojčanim i socijalnim opadanjem bh. katolicizma pod osmanskom vlašću tekao je jedan drugi proces – proces kulturnog i nacionalnog zbližavanja katolika BiH, Slavonije, Hrvatske i Dalmacije i njihove konačne integracije u modernu hrvatsku naciju.
Taj je proces na paradoksalan način usko povezan sa širenjem osmanske vlasti na hrvatska područja. Naime, osmanska osvajanja nisu samo pokrenula migracije velikih razmjera, nego su kao posljedicu izazvala i korjenite promjene u osvojenim područjima na institucionalnoj razini. U mnogim područjima gotovo je zbrisana katolička organizacija. Ali su u ta područja ranije ili kasnije došli kao osmanski podanici bosanski franjevci da preuzmu brigu o preostalim katolicima. Provincija bosanskih franjevaca podijeljena je 1514. na Bosnu Srebrenu (tako nazvanu po svom centru u Srebrenici) u područjima pod osmanskom vlašću i provinciju Bosna Croatiae u neosvojenim dijelovima. Zbog daljnjih osmanskih osvajanja provincija Bosna Croatiae sve se više smanjivala i pomicala prema zapadu, dok se istodobno provincija Bosna Srebrena sve više širila na od Osmanlija novoosvojena područja.
Zahvaljujući službenom priznanju bosanskih franjevaca i bosanskih katolika, koje je od sultana Mehmeda II. el Fatiha dobio legendarni fra Anđeo Zvizdović 1463. na Milodražu, omogućeno je dušobrižničko djelovanje franjevcima u osvojenim predjelima Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Srijema i dijelovima Mađarske. U redove bosanskih franjevaca stupali su i kandidati iz ovih nebosanskih krajeva. Oni su – Bosanci i nebosanci – zajednički djelovali pod imenom bosanskih franjevaca među katoličkim pukom Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Slavonije itd. i, poglavito u 17. stoljeću, stvarali zajedničku nabožnu pučku književnost, koja će uz dubrovačku književnost postati glavnom sastavnicom hrvatskog modernog književnog jezika. Prema tome, zahvaljujući dušobrižničkom i kulturnom djelovanju franjevaca Bosne Srebrene, koja se u 17. st. protezala na spomenuta područja, stvoreno je kulturno jedinstvo s hrvatskim predznakom ili hrvatskim kulturološkim kodom među južnoslavenskim katolicima. Ali to nije značilo i političko jedinstvo, koje se uvijek ne poklapa i ne može poklopiti s kulturnim jedinstvom. Jer ne samo Hrvati, Srbi i dr., nego čak ni Amerikanci – iz raznih razloga – ne žive niti mogu živjeti u jednoj državi, pa može doći do neželjenih i opasnih nesporazuma ako se ova dva vida stvarnosti pomiješaju i u potpunosti izjednače.
Nakon djelomičnog potiskivanja Osmanlija iz Jugoistočne Europe na prijelazu iz 17. u 18. dolazi do podjela Bosne Srebrene na franjevačku provinciju u dalmatinskom zaleđu, koje se našlo pod mletačkom vlašću, te na hrvatsko-slavonsku provinciju pod habsburškom vlašću, i na, sada smanjenu, Bosnu Srebrenu u BiH, koja je ostala i dalje pod turskom vlašću.
Ali ovim podjelama nije dokinuto ostvareno kulturno jedinstvo, nego se ono ubrzo pretvorilo u borbu za oslobođenje od tuđinskih vladavina i političku izgradnju moderne hrvatske nacije kroz 19. i 20. st. U toj su borbi nastale dvije moderne nacionalne ideologije među Hrvatima. Jedna od tih ideologija najprije pod imenom ilirstvo, zatim od polovice 19. st. pod imenom jugoslavenstvo postavila je kao cilj kulturno i političko ujedinjenje svih Južnih Slavena u jednu državu bez obzira na njihove različite kulturne, vjerske i državne tradicije. Budući da je koncept jugoslavenstva bio odveć romantično i maglovito zamišljen, u drugoj polovici 19. st. kao alternativa nastao je koncept hrvatstva, koji je u glavama mnogih svojih pobornika dobio svojstva velikohrvatstva. Borbom za prevlast između ovih dvaju koncepata – hrvatstva i jugoslavenstva – opečaćena je cjelokupna hrvatska kulturna i politička povijest 19. i 20. st. Suprotstavljene pozicije između jugoslavista i kroatista još su uvijek nabijene snažnim emocijama, nepoznavanjem stvari i partikularnim interesima, što sve može ozbiljno ugroziti stabiliziranje i budućnost hrvatske nacije.
Mišljenja sam, što se više bude stabilizirala Republika Hrvatska, otvarat će se sve veće mogućnost da naši stručnjaci smireno istražuju istinu o nama i o našoj prošlosti. Da, o našoj prošlosti, jer bez istinskog poznavanja prošlosti nema pravoga razumijevanja ni sadašnjosti niti sigurne orijentacije prema budućnosti. Naime, nepoznavanje ovih stvari otežava nacionalni konsenzus i omogućuje protivnicima da siju dezinformacije, nesigurnost i razdor.
Svoje izlaganje završit ću s nekoliko napomena o ideologijama jugoslavenstva i hrvatstva.
Povijest jugoslavenstva možemo podijeliti u dvije faze: na programatsku i prakticirajućufazu. Programatska faza započela je polovicom 19. st. i trajala do propasti Podunavske Monarhije 1918. Ta faza još nije solidno istražena ni u hrvatskoj ni u srpskoj historiografiji. Uopćeno se može reći da se u tome razdoblju sanjalo o jugoslavenskom zajedništvu, a malo disciplinirano razmišljalo o konkretnim problemima pri ujedinjavanju, kao što su kulturne i vjerske razlike, tempo ujedinjavanja, federativna ili unitarna država. Pri tome su hrvatske predodžbe bile okrenute prema federalizmu, a srpske prema unitarizaciji i centralističkoj državi.
Kada se 1918. prešlo u prakticirajuću ili realizirajuću fazu, došlo je do sukoba između federalista (pretežno Hrvati) i centralista odnosno unitarista (pretežno Srbi). Cjelokupni politički i kulturni život obiju Jugoslavija – monarhističke i komunističke – odvijao se u tim koordinatama.
Koncept nacionalnog hrvatstva predstavljao je alternativu prije svega unitarističkom jugoslavenstvu. Taj je koncept u svojim umjerenim oblicima prihvaćao Jugoslaviju kao federalnu ili još bolje kao konfederalnu državu, u kojoj bi hrvatski identitet dobio odgovarajući prostor, odnosno hrvatski politički, kulturni i gospodarski interesi bili bi osigurani. Ali kako srpska strana nije imala sluha za takva politička rješenja, koncept hrvatstva se usmjerio protiv svakog jugoslavenstva i dosegao radikalne razmjere u velikohrvatski i rasistički koncipiranoj marionetskoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je u Drugom svjetskom ratu nastala i nestala. Tako se nacionalni konflikt pretvorio u ideološki konflikt između totalitarnih ideologija fašizma i komunizma. Dok su fašisti u hrvatskom slučaju igrali na velikohrvatsku kartu, komunisti su zadržali u svojim rukama jugoslavističke karte i prilagodili ih svome totalitarnom projektu uređenja novog društva. Kako nam je poznato, koncem 20. st. sve se to srušilo i ostavilo za sobom duboke traume i političko nesnalaženje, koje je posebno pogodilo bh. Hrvate.
U previranjima raspadanja Titove Jugoslavije pokazivala je većina Hrvata Republike Hrvatske i Zapadne Hercegovine sklonost podjeli Bosne i Hercegovine i preseljavanju bh. Hrvata iz onih dijelova BiH gdje su oni bili u manjini u dijelove gdje su oni u većini ili pak u Republiku Hrvatsku – u uvjerenju da je Bosna i Hercegovina jedna mala Jugoslavija, pa prema tome i njoj predstoji raspad i podjela. Naprotiv, većina Hrvata Srednje Bosne i Posavine ne smatraju Bosnu i Hercegovinu jednom malom Jugoslavijom, nego zemljom s poviješću dugog trajanja i specifičnom strukturom pučanstva, pa optiraju za jednu federaliziranu BiH s osiguranim individualnim i nacionalnim građanskim pravima poput u Švicarskoj.
Političke podjele i nesnalaženja Hrvata kada je u pitanju BiH olakšale su uspostavu daytonskog poretka u BiH, od kojega već više od 12 godina cjelokupno bh. pučanstvo trpi samo štete, napose hrvatska strana, čiji je politički i kulturni status izložen stalnim pritiscima ne samo od političkih predstavnika drugih dvaju bh. naroda, nego i od strane međunarodnih posrednika.
Za prevladavanje takva stanja i beznađa bezuvjetno su potrebne solidne informacije o stanju stvari, a loše sročena propaganda protiv protivnika ne pomaže ništa, nego može samo štetiti. Točno poznavanje bh. problema važno je za sve Hrvate, jer od uređenja odnosa između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine ne ovisi samo budućnost BiH, nego i Republike Hrvatske. Pogledajmo na zemljovidima kako teče granica između ovih dviju država, pa će nam odmah biti uočljivo koliko su te dvije zemlje geografski i gospodarski upućene jedna na drugu.
Kroz diskusiju mogli bismo pokušati produbiti ova pitanja, da bismo postali sigurniji u našim prosudbama stanja stvari koje nas se tiču. Na pr. je li Bosna i Hercegovina jedna mala Jugoslavija? Ako nije, onda pitanje: Zašto nije? Ili pak: Koji bi model države za BiH bio prikladan? Konačno: Zašto se kulturni i politički model jednog naroda međusobno ne poklapaju? U svezi s tim: Mogu li bh. Hrvati zadržati hrvatski kulturni identitet i istodobno biti lojalni građani države BiH? Pod kojim uvjetima? Itd.
svjetloriječi