Prvi zločin nad Hrvatima u općini Konjic pripadnici bošnjačke Armije RBiH počinili su na katoličku svetkovinu Blagovijesti, 25. ožujka 1993. u Orlištu. Bio je tada i prvi dan Ramazanskog bajrama.
Okrutno su ubili četiri starija hrvatska civila među kojima i osam godina nepokretnu i u invalidskim kolicima Anđu Kostić. Selo su temeljito opljačkali, a zatim spalili. Odvučeni su poljoprivredni strojevi, a stoka i druge vrijedne stvari završile su u susjednim muslimanskim selima. Ovaj recept korišten je i u kasnijim osvajanjima hrvatskih sela u Klisu i drugim dijelovima općine Konjic, piše Nedjelja.ba.
Nažalost, ovaj zločin bio je tek početak etničkog čišćenja hrvatskog naroda u općinama Konjic i Jablanica.
Pročitajte dio svjedočenja Ivke Kostić o ratnom zločinu u Orlištu koje se može naći, između ostaloga, i na Facebook stranici Vrci-Klis/Konjic:
“Nekoliko dana uoči zločina dolazili su muslimanski vojnici do sela i izazivali nas psovanjem hrvatske majke. Bili su to Muslimani iz susjednih sela Gobelovine i Raotića. Verbalne provokacija u nama su izazvale strah. Čuvali smo stražu i sakrivali vrjednije stvari. Sa strepnjom smo očekivali što će se dogoditi jer im se nismo bili u stanju usprotiviti, pošto smo gotovo svi bili goloruki, stari i bolesni. Muslimansku vojsku predvodio je Mirsad Bajraktarević iz susjednog sela Lokve. U Orlište, koje je na Blagovijest i muslimanski prvi dan Ramazanskog bajrama osvanulo u magli, muslimanski vojnici su upali ujutro sa svih strana. Malo prije njihova napada moj sin Mijo je došao s linije presvući se. Selo je čuvalo 15 vojnika HVO-a. Bilo je to nedovoljno za muslimansku bujicu vojnika koja je nadirala sa svih strana poput osica. Moj Branko, Ivan, Anđa i Janja nisu uspjeli pobjeći (…) Okrutno su ih ubili. Kuće i štale su zapalili, stoku otjerali (…) U selu su sve opljačkali i spalili. Ubili su mi supruga Branka, zapalili kuću i štalu te otjerali 57 ovaca, osmero goveda i konja. Mi sumnjamo da su to opljačkali Muslimani iz Raotića (…) Izišla sam zajedno s još nekoliko Hrvata preko planine Bokševice. Sin Mijo je sa Žitača izišao s vojskom 7. srpnja 1993. pod okriljem mraka i kiše putem koji je vodio preko planine Bokševice i sela Bukovice i Kučana do Prozora i Mostara gdje živimo kao prognanici.”
Kako bismo govorili o Orlištu potrebno je navesti najprije širi kontekst na razini općine i čitavog lokaliteta rijeke Neretvice. Činjenice nam govore da su stradanja Hrvata ovoga kraja započela 23. ožujka 1993. kada je u Klisu (zbirno ime više naselja) ubijen vozač saniteta HVO-a Dragan (Bosiljko) Vujičević (1963.). Istoga dana u Jaseniku je ubijen zarobljeni pripadnik HVO-a Mate (Stipo) Stjepanović. Sve je kulminiralo 20. ožujka kada je iz vozila u pokretu, u režiji Gabela Ismeta i Boloban Sakiba, u Kostajnici, bačena bomba među tri djevojčice te je Katica Šagolj teže ranjena.
Ono što je započelo pojedinačnim ubojstvima i maltretiranjima, u nekoliko dana preraslo je u masovne zločine. Rezultat toga je da je 50-ak sela i zaselaka u kojima je pretežno živjelo hrvatsko pučanstvo, više ili manje, spaljeno i opljačkano, a u osam njih počinjeni su masovni zločini. Riječ je o: Gostovićima gdje su bile četiri žrtve; Buščaku s tri; Trusini s 22; Vrcima sa sedam; Radešinama s pet; Dubravicama s također pet; Podhum/Žitače s 26; Zaslivlju s tri; Orahovici s četiri te Orlištu s također četiri hrvatske žrtve. Također, iz Općine Konjic istjerano je skoro 10 000 Hrvata, 160 je stradalo, a među njima je bilo 80 odraslih civila, sedmero djece i 39 vojnika HVO-a.
Na kraju, bitno je napomenuti kako se ovaj zločin dogodio u vrijeme “primirja” i u nazočnosti nacionalno mješovitog povjerenstva koje su predvodili Slavko Puljić i Muhamed Cero, zaključuje se u tekstu na portalu Nedjelja.ba.
