Došao nam je i prvi vikend ovog ljeta, a s njim i priča o krastavcima, povrću koje je najbolje za hidrataciju organizma i, uz rajčice i papriku, najbolje simbolizira ljeto.
Kod nas se svježi krastavci pripremaju na samo nekoliko načina i to su obično salate i legendarna hladna juha koju ipak pravimo malo gušću, pa je na pola puta između hladne juhe i grčkog tzatzikija i češće se poslužuje kao osvježavajuća ljetna salata nego kao juha.
Puno smo maštovitiji oko upotrebe kiselih krastavaca jer su jedna od omiljenih vrsta zimnice i šarolikosti primjene tu nema kraja.
Krastavci iz Bosne i Hercegovine jedni su od najboljih na svijetu – imaju najveću količinu suhe tvari pa su najhrskaviji i jedna od rijetkih namirnica koje izvozimo na svjetsko tržište.
Egipćani su od krastavaca pravili i zanimljiv alkoholni pripravak, tako što bi zrelom plodu odrezali komad kore pa bi unutrašnjost izdrobili štapom, začepili rupu, zakopali ga u zemlju na nekoliko dana da se desi alkoholno vrenje i onda bi ih iskopavali i konzumirali.
U Europu su ga uvezli stari Grci i dalje širili Rimljani. Prema Pliniju Starijem, rimskom prirodoslovcu i filozofu iz 1. st, car Tiberije je svakodnevno ljeti i zimi zahtijevao krastavce na svom stolu.
Kako bi mu ispunili želju, Rimljani su koristili umjetne metode uzgoja, slične današnjim staklenicima, pri čemu su koristili poseban zrcalni kamen, mineral, lat. Lapis specularis, koji je najvjerovatnije kombiniran s bezbojnim liskunom ili tinjcem.
Prema Pliniju pravili su pokretne gredice u posebnim okvirima na kotačima pomoću kojih su krastavce izlagali sunčevoj svjetlosti, a zimi ih štitili okvirima ispunjenim providnim mineralom. Te preteče staklenika nazivali su spekularij te ih tijekom noći dodatno štitili od gubitka temperature posebnim nauljenim tkaninama.
