Pripadnici IRGC-a došli su u BiH već krajem ljeta i početkom jeseni 1992. godine kao pripadnici raznih islamskih humanitarnih organizacija, zlouporabljujući međunarodno humanitarno pravo, koristeći privilegije humanitarnih radnika, gdje su umjesto dostavljanja humanitarne pomoći došli da šire svoju vjersku doktrinu u samom srcu Europe.
Ovdje se treba osvrnuti na perfidnu ulogu IRGC-a koju i dan danas koristi. Naime, pripadnici IRGC-a nisu došli u BiH kao vojnici, oni su došli obučeni u civilnu odjeću pod oznakama islamskih humanitarnih organizacija i tu ostaju. Povezjuju se s lokanim muslimanskim stanovništvom te nakon što su se infiltrirali u određene vjerske organizacije počinje pristizati i njihovo oružje. Standardna taktika terorista. Oružje nikada ne ide uz njih ono uvijek dolazi naknadno kad se oni stacioniraju. Takvu doktrinu vidimo da rade i po pitanju migranata. Najbolji primjer su Švedska i Njemačka, gdje su se migranti već organizirali i teroriziraju domicilno stanovništvo, kao što su to radili i u BiH početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Međutim, Hrvati u BiH nisu baš liberalni kao Europljani, njima su pristigli mudžahedini odmah otvorili stare rane iz prošlosti kada su na ovim prostorima vladali Osmanlije i tu dolazi do sukoba između pripadnika HVO i mudžahedina, a samim tim do sukoba sa pripadnicima TO (teritorijalne odbrane) kasnije Armije BiH.
Prvi veći oružani sukobi HVO-a sa mudžahedinima su zabilježeni već polovicom listopada 1992. godine na području Novog Travnika u Središnjoj Bosni. Sukob je trajao do polovice studenog 1992. godine da bi se privremeno zaustavio, a nakon toga već u siječnju 1993. godine na širem području Središnje Bosne dolazi do sveopćeg napada na položaje HVO-a od strane Armije BiH u čijem sastavu su se tada već nalazili svi pripadnici IRGC-a.
U ovom sukobu pripadnici IRGC-a i lokalni muslimani iz 7. muslimanske brigade prave svoje prve zločine nad zarobljenim Hrvatskim civilima i vojnicima za koje još ni do dan danas nije nitko odgovarao. Svoj krvavi pir nastavili su i tijekom cijelog trajanja sukoba između HVO- a i Armije BiH, a kasnije i u sukobu Armije BiH i Vojske Republike Srpske. Najpoznatiji zločini odreda El-Mudžahid nad zarobljenim pripadnicima VRS je bio u Vozući kod Zavidovića za što su pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, po zapovjednoj odgovornosti osuđeni bivši zapovjednici 3. Korpusa Armije BiH u čijem su sastavu bili i pripadnici IRGC-a. Za zločine počinjene nad Hrvatima nije nikad nitko odgovarao iako su postojali brojni dokazi svirepih ubojstava zarobljenih pripadnika HVO-a i civila, zabilježenih čak i od strane samih pripadnika UN-a. Međutim, zbog političkih okolnosti tadašnjeg vremena za sukobe su optuženi Hrvati, dok pripadnici Bošnjačkog naroda nisu nikada odgovarali pa ni dan danas.
U tijeku današnjeg sukoba između Amerike i Izraela sa jedne strane i Irana sa druge strane postavlja se opravdano pitanje ukoliko bi došlo do poraza Irana, bi li Bošnjačko stanovništvo u BiH, odnosno pripadnici odreda El- Mudžahid i 7. muslimanske brigade ostali inertni ili bi se uključili u sukob sa Zapadnim snagama?
Prema izjavama pojedinih zapovjednika 7. muslimanske brigade oni se stavljaju na raspolaganje Hamasu odnosno IRGC-u.
Koliko takvih osoba ima u BiH? Prate li obavještajne strukture u BiH pripadnike odreda El-Mudžahid i 7. muslimanske brigade?
Prema dosadašnjem iskustvu ne prate, čak što više, štite ih. (Najpoznatiji primjeri su ubistvo Joze Leutara doministra unutarnjih poslova F BiH, kao i ubistva hrvatskih policajaca povratnika u Travnik).
Nakon rata 7. muslimanska brigada mijenja svoj naziv u 7. vitešku mehaniziranu brigadu i kao takva 1997. godine ulazi u sastav novoosnovane Vojske Federacije BiH. Mnogi počinitelji strašnih zločina nad zarobljenim pripadnicima HVO-a i civila bivaju zaštićeni od struktura AID-e (Agencija za istraživanje i dokumentaciju). Raspoređuju se po obrazovnim, vjerskim, državnim i vojnim strukturama gdje i dan danas čine terorističku mrežu koja je opasna ne samo za nemuslimansko stanovništvo u BiH, nego i za zemlje EU, zemlje partnere Bosni i Hercegovini kao što je Amerika.
Nakon rata Bošnjački političari u BiH pomažu pripadnicima odreda El-Mudžahid da steknu državljanstvo BiH. Zlouporabljuju svoj službeni položaj, krivotvore dokumente i narušavaju članak 3. Aneksa 1-A Općeg okvirnog sporazuma za BiH, koji je predviđao povlačenje stranih snaga.
Ni dan danas ta ljubav nije splasnula. I dan danas vidimo slikanje i grljenje sa pripadnicima IRGC-a, počevši od Federalnog ministra unutarnjih poslova Rame Isaka, Ministra obrane BiH Zukana Heleza do reisa Kavazovića.
Možemo li mi kao BiH biti sigurna zemlja ukoliko nam se ministri sa najvišeg nivoa Federacije i BiH grle sa pripadnicima IRGC-a? Ne možemo. Pitanje je samo kada će IRGC zatražiti od svojih prijatelja a naših ministara uslugu.
Jesu li to već zatražili? Imaju li ikakve veze incidenti sa klanjanjem po većinski hrvatskim mjestima u BiH i najnovije skidanje zastava hrvatskog naroda u BiH sa IRGC-om? Naravno da imaju. Tako je bilo i sredinom 92. godine kada su pripadnici IRGC-a radili iste te radnje dok nisu reagirali pripadnici HVO-a i onda došlo do otvorenog sukoba između Hrvata i Bošnjaka, koji je gle čuda već bio isplaniran u Sarajevu, kao i sad “drugo poluvrijeme”. Povijest se ponavlja.
Mogu li takvi ljudi obavljati dužnosti koje trenutno obavljaju ? Ne mogu. Kratkoročno mogu, ali dugoročno ne mogu jer po sili zakona mora doći do raspada države, budući da dolazi do sukoba dvije u našem slučaju tri različite vjerske doktrine, a povijest je pokazala da nikada ni jedna vjera nije davala za pravo drugoj vjeri. Uvijek, baš uvijek je dolazilo do većeg ili manjeg sukoba između pristaša jedne i druge vjere kao što je to slučaj i sada sa Izraelom Judaizmom i Iranom odnosno Islamom sa druge strane.
Ukoliko BiH želi pristupiti Europskoj uniji, Bošnjački političari će morati promijeniti svoj radikalni pristup Islamskoj vjeri onakav kakav je u Iranu. Turska koja je dosta umjerenijeg prakticiranja Islama za razliku od Irana koji šerijatsko pravo primjenjuje i u javnom i u privatnom životu, nije pristupila EU zbog svog neprilagođavanja standardima EU. U EU se ne prakticira ni kršćanstvo kako ga prakticiraju vjernici u BiH, a kamo li da se prakticira Islam po principima šerijatskog prava kojem teže Bošnjački političari u BiH. Dokle god se u BiH ne dese promjene na bošnjačkoj političkoj sceni, BiH neće u EU, bar ne u ovom obliku kakvu je mi sada znamo.
Autor: H.B.
