Što ako Trump, odnosno SAD, bude tražio povrat svog novca koji je uložio u Bosnu i Hercegovinu po istom načelu kao što sada traži od Ukrajine? Što ako to od BiH budu tražile i Europska unija ili brojne druge zemlje kao što su Japan, Turska, Kina, Hrvatska, Srbija, arapske zemlje…?
Riječ je o desecima milijardi maraka uloženih u poslijeratnu obnovu te izgradnju mira i demokracije. Sve te države danas mogu zaključiti kako im ulaganja i nisu opravdala očekivanja.BiH, zarobljena u prošlosti, desetljećima se guši u svojim podjelama. Održavanje mira u toj državi iznimno puno košta. Većina donatora na to gleda emotivno, vjerujući kako će BiH kad-tad ubrzano krenuti euroatlantskim putem.
Hoće li tako, kada mu na stol dođe završni račun, reagirati i biznismen Trump? On bi hladno mogao konstatirati kako je to neisplativa investicija. I zaključiti da mora sanirati trošak, odnosno vratiti uloženo.
A od rata do danas Amerika je u BiH uložila više od dvije milijarde dolara. Od toga je gotovo trećina otišla na razne projekte u entitetu Republika Srpska. Mnogi pojedinci i organizacije nezarađeni su novac trošili bez odgovornosti. Međutim, odavno je već poznato, nema ništa besplatno. Pogotovo kod Trumpa. Ako bi se novac, oružje i oprema morali nečim kompenzirati, kako bi Bosna i Hercegovina uopće to mogla vratiti?!
Kao i Ukrajina, BiH je bogata litijem i drugim rudama koje su potrebne Americi. U istočnoj Bosni, procjenjuje se, ima više od milijun tona litija. Ima ga i dalje i uz Drinu te u središnjem dijelu zemlje pa sve do Hercegovine. Rezerve ugljena u toj zemlji procijenjene su na pet milijardi metričkih tona, a rezerve željezne rudače na 653 milijuna tona. Rezerve boksita dosežu 120 milijuna, a cinka i olova po 56 milijuna tona. Postoje i manje rezerve magnezija, mangana i antimona. BiH obiluje i izvorima pitke vode oko koje će se u budućnosti voditi ratovi i koja je postala strateški resurs.
Budući da je Ameriku u raznim mirovnim misijama, osobito u Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, jako puno koštao bosanskohercegovački rat, neki priželjkuju da Trump s prirodnih resursa svoje zahtjeve podigne te zatraži da Bosna i Hercegovina postane 51. američka država. Vjerojatno bi to lakše realizirao od Grenlanda, Kanade, Panamskog kanala. Možda se ni Europska unija ne bi previše protivila jer nikada nije iskreno ni mislila da bi BiH mogla postati njezina članica.
Današnja Bosna i Hercegovina ionako je rođena u Daytonu, a prije toga njezina veća polovina (Federacija) u Washingtonu. Češće se u toj državi provode američke nego domaće odluke. I Ured visokog predstavnika, koji je na neki način protektor, pod snažnim je utjecajem SAD-a. Bruxelles je oduvijek slijepo slijedio što će reći Washington.
Dakako da bi se narodi i građani BiH usprotivili svakoj stranoj ideji o miješanju u njihove unutarnje odnose i iskorištavanje domaćih resursa. Umnogome su se naviknuli samo na primanje pomoći. Svima bi bilo čudno da netko traži nešto zauzvrat. Ako ih pragmatični Trump otrijezni, tek tada će se ujediniti u obrani svoje države, svog suvereniteta. Svakog kutka svoje zemlje i svakog rudnika.
Tada će svi odmah poželjeti biti 28. članica Europske unije. Koja je, uostalom, u BiH uložila dvostruko više od Amerike, čak 3,7 milijardi eura. Sve je to nedovoljno za skupu državu kakva je BiH – ustrojena u Daytonu s pet razina vlasti, dva entiteta, deset kantona, jednim distriktom, 14 vlada… Teško bi je mogla isfinancirati i Amerika. Kada je već tako, Trump bi mogao reći: “O.K., imam rješenje.”
Autor: Jozo Pavković/Večernji list
