Jedan od najpoznatijih i najdragocjenijih hrvatskih srednjovjekovnih pisanih spomenika – Istarski razvod, konačni oblik dobio je petog svibnja 1325., a napisao ga je pop Mikula iz Gologorice.
Riječ je o pravnom dokumentu, pisanom glagoljicom, koji je nastao kompilacijom i preradom ranijih tekstova (za najraniju verziju smatra se da potječe iz 1275.), a u kojem se hrvatski jezik naziva hrvackim i to više od 20 puta. Danas su sačuvana samo dva prijepisa iz XVI. stoljeća nađena u Momjanu i Kršanu, piše povijest.hr.
Dokument je nastao u središnjoj Istri, a njime se određuju granice između feudalnih gospodara (akvilejskoga patrijarha, pazinskoga grofa, Mlečana) i slavenskih seoskih općina. Osim toga utvrđuje se plaćanje naknade za korištenje šuma, vinograda, pašnjaka te se regulira čišćenje močvarnih područja.
Inače, razvođenje je stari slavenski pravni običaj kojim se utvrđuju granice terenskom ophodnjom. Taj posao obavljala su povjerenstva sastavljena od feudalaca, crkvenih starješina, seoskih župana i puka koja su obilazila teren i po nekoliko tjedana utvrđujući i zapisujući činjenično i pravno stanje.
Istarski razvod je dragocjen i kao uvid u tadašnji gospodarski, politički, kulturni i svakodnevni život toga vremena. Također, ovaj dokument nije samo pravno-povijesni spomenik već se može smatrati i književnim tekstom bogatim onomastičkom građom.
Razvodne su isprave bile pisane i na latinskome i na njemačkome, no sačuvani su samo prijepisi na narodnom jeziku, izričito nazvanome hrvatskim, koji je u mnogome sačuvao stare istarsko-čakavske odlike.
Ž.I., KT
