COCOPAT: Priča o četiri žene koje su iz minusa izgradile jedan od najvoljenijih bh. brendova

U iskrenom i emotivnom intervjuu za Ljepota&Zdravlje, žene iza COCOPAT brenda govore o borbi, majčinstvu, novim počecima i snazi da iz najtežih životnih trenutaka stvore priču koja danas inspirira žene širom svijeta.

COCOPAT nije samo brand torbi. To je priča o jednoj obiteljii, o padovima koji su postali temelji, o ljubavi koja se pretvorila u posao i o ženama koje su odlučile da, uprkos svemu, krenu ispočetka. Majka i tri kćerke danas stoje iza jednog od najprepoznatljivijih bh. modnih brendova, ali iza svakog šava krije se mnogo više od samog dizajna.

Priča o brendu COCOPAT počinje tamo gdje mnogi odustanu, u minusu, bez sigurnosti, ali s jasnom odlukom da se ide dalje. Ovo je iskren razgovor sa Marijanom, Patriciom i Sarom o snazi, majčinstvu i hrabrosti da se iz ničega stvori nešto što traje.

Marijana Kordić: Mnoge priče počinju od nule, a naša priča počela je iz minusa 

Vaša priča nije tipična poslovna priča, ona počinje iz lične borbe. Kako danas gledate na taj period života?

To je bio najteži period u mom životu koji je uticao na sve što sam ja danas. U svojim četrdesetim godinama sam se razvela, ostala sama s tri djevojčice koje su tada imale 18, 15 i 11 godina, bez ikakvih primanja i posla, samo s dugovima. Mnoge priče počinju od nule, a naša priča počela je iz minusa. Baš zbog toga danas na taj period gledam s posebnom emocijom. Nije to bio samo težak početak, nego vrijeme kad sam učila kako da ustanem kad nemam ništa osim sebe.

Nikada ranije niste šili. Kako izgleda trenutak kada prvi put sjednete za mašinu i shvatite da morate uspjeti?

Nikad neću zaboraviti taj trenutak kad je od komada materijala nastalo nešto što je ličilo na torbu a u sedmicama koje su uslijedile počela sam šiti i po prvim narudžbama. Danas na sve to gledam kao dar koji sam otkrila u sebi, a ne nešto što sam samo naučila. Kućna mašina „ruža” na radnom stolu u Patricijnoj sobi, ona i ja… Bilo je puno grešaka, suza, izranjavanih ruku, mnogo slomljenih igala, majstor koji je jednom u dvije sedmice dolazio da mi popravi mašinu i nije mogao vjerovati da ja na toj kućnoj mašini šijem torbe od eko-kože.

Šta vas je najviše držalo kada je bilo najteže?

Iskreno, najveću snagu su mi davala moja djeca. Njih tri su mi bile svakodnevni podsjetnik da nema odustajanja. Njihova ljubav, prisutnost i potreba da budem jaka gurali su me naprijed i onda kad nisam imala snage ni za sebe.
 Iako je bilo teško, nikada nisam ni pomislila da odustanem jer sam u ovom vidjela mogućnost da moja djeca i ja ponovno stanemo na noge i živimo normalan život.

Od prve torbe do danas mnogo toga se promijenilo. Kako danas birate materijale i razvijate dizajn, ko sve stoji iza kreativnog procesa?

Od prve torbe do danas mnogo toga se promijenilo, ali ono najvažnije je ostalo isto, način na koji pristupam svakom komadu. Danas ima mnogo više izbora, materijala i inspiracije, ali kod mene ništa ne nastaje na brzinu. Svaki model počinje iz osjećaja, iz neke tihe ideje koja se polako razvija. Ja sam ta koja osmisli dizajn, ali taj proces nikada nije samo moj. Sa curama prolazim kroz svaki detalj, vraćamo se, popravljamo, mijenjamo, tražimo dok ne osjetimo da je to zaista to. Nekad treba više vremena, nekad više strpljenja, ali nikada ne žurimo.

Danas, kada vidite žene koje nose COCOPAT – šta osjećate?

Uvijek me preplavi ista emocija. Iskreno, nekad mi i dalje djeluje nestvarno da nešto što je nastalo iz jednog teškog početka danas živi na ulicama među ljudima širom svijeta. Srce mi je puno i ponosna sam zbog cijelog tog puta koji stoji iza jedne COCOPAT torbe. Pravi pokazatelj kako jedna ideja, uz upornost i vjeru, naraste u nešto puno veće nego što smo ikada mogle zamisliti.

Koja je najvažnija lekcija koju vas je ovaj put naučio?

Naučila sam, prije svega, da vjerujem sebi. Shvatila sam da ništa ne dolazi preko noći i da svi ti mali koraci, iako ponekad djeluju sporo, zapravo vode negdje. Takođe sam naučila da granice često postoje samo u našoj glavi. A u najtežim trenucima jasno se pokaže ko su vam pravi ljudi. Neki od kojih sam očekivala pomoć su nestali, a neki od kojih nisam očekivala ništa bili su uz mene i moju djecu. Sve kroz šta sam prošla na ovom putu oblikovalo me u osobu kakva sam danas.

Šta biste poručili ženama koje misle da je kasno da krenu iz početka?

Godine nisu ono što određuje kada je pravo vrijeme, nego hrabrost da napraviš prvi korak onda kada osjetiš da si spremna. Znam kako je krenuti iz ničega, iz minusa, bez sigurnosti i bez jasnog puta. Ali isto znam da u svakoj od nas postoji snaga koje često ni same nismo svjesne dok ne odlučimo da pokušamo. I možda najvažnije, ostani svoja. Jer na kraju, sve što daješ iz srca, nađe način da ti se vrati.

Patricia Boer: Sve je počelo iz želje da imam nešto drugačije, a danas ta ideja živi u rukama žena širom svijeta

Jedna ideja, jedna torba i jedan Facebook post pokrenuli su priču koja danas putuje svijetom. Patricija govori o počecima, rastu i odgovornosti koja dolazi kada hobi preraste u ozbiljan biznis.

Vi ste bili pokretač svega. Šta ste vidjeli tada, a drugi možda nisu?

Tada sam, kao osamnaestogodišnjakinja, željela nešto drugačije, nešto što kod nas nije bilo moguće kupiti. Konkretno, neku cool clutch torbu za izlaske koja ne izgleda kao staromodne torbe za maturu. Inače nisam osoba koja lako odustaje kad sebi nešto zacrta u glavi, pa tako nisam ni mamu pustila na miru dok je nisam uvjerila da ona to može napraviti.

Kad je torba bila gotova, uslikala sam je i ponosno objavila na Facebook. Nakon samo par sati, četiri moje prijateljice su poželjele istu. Još uvijek se sjećam blage panike u maminom pogledu kad sam joj rekla da imamo četiri narudžbe i njenih riječi: „Dijete drago, jesi li ti normalna? Nemam pojma kako sam sašila ovu torbu, a kamoli još četiri!”

Šta je za vas bilo najteže u tom procesu?

Iskreno, našle smo se usred nečega o čemu nismo imale gotovo nikakvo znanje. Mama je pokušavala shvatiti kako sašiti torbu, a ja sam je morala iskrojiti, iako nisam znala ništa o tome. Kako su godine prolazile, interes je samo rastao. Nas dvije smo i dalje bile same i pokušavale smo stići sve narudžbe.

Jedan od najtežih trenutaka bio je kada sam djevojkama morala reći da je rok isporuke čak šest mjeseci, jer fizički nismo mogle napraviti toliki broj torbi. Ono što me i danas dirne jeste činjenica da su mnoge od njih uplatile novac i strpljivo čekale. Šest mjeseci. To nikada neću zaboraviti. I danas nam se zna desiti da dobijemo fotografiju neke od tih prvih torbica u inbox, uz poruku da se i nakon svih tih godina još uvijek dobro drži.

Danas živite u Holandiji s porodicom i vođenje branda koji raste internacionalno sigurno donosi posebnu dinamiku. Kako to uspijevate?

Tako je, zbog ljubavi sam se preselila u Holandiju. U početku sam jednom mjesečno dolazila u BiH kako bih bila uključena u sve procese. Danas, uz dvoje djece, to više nije tako jednostavno organizovati. Ipak, zahvaljujući tehnologiji svakodnevno smo u kontaktu, posebno kada planiramo nove kolekcije ili projekte. U međuvremenu sam u Holandiji otvorila i sestrinsku firmu, preko koje uvozim torbe i odavde ih šaljem širom svijeta.

Gdje sve COCOPAT danas stiže i koja je narudžba otišla najdalje?

Danas se COCOPAT torbe nose na gotovo svim kontinentima. Neke od narudžbi koje su mi posebno ostale u sjećanju otišle su na Island, u Japan i u Kuvajt. Uvijek je poseban osjećaj kada vidimo gdje sve naše torbe završe i kako mala ideja iz BiH pronađe put do različitih dijelova svijeta.

Kada pogledate unazad, na šta ste najponosniji?

U samim počecima znali smo čuti komentare poput: “Ma one se samo igraju, šiju torbice”, često izrečene pomalo podrugljivo. Danas sam posebno ponosna na činjenicu da od tih torbica danas živimo nas četiri i naše porodice, ali i porodice 13 žena koje zapošljavamo u našoj maloj Busovači, u srcu Bosne i Hercegovine. Ali najviše od svega ponosna sam na svoju mamu. Kada se našla na samom dnu, borila se kao prava lavica da nama osigura budućnost i normalan život.

Sara Kordić: Graditi svoj put znači imati hrabrosti da budeš svoja – čak i kada nisi sigurna gdje te to vodi

Nova generacija donosi novi glas – spontan, iskren i blizak ženama koje prate. Sara otkriva kako izgleda preuzeti priču koja već ima težinu i dati joj ritam današnjice.

Danas ste vi lice i glas COCOPAT-a na društvenim mrežama. Kako je zapravo izgledao put do te uloge unutar porodične priče?

Kada je COCOPAT tek nastao, moja najstarija sestra je vodila društvene mreže i tada je fokus bio više na estetskim i flatlay fotografijama nego na videu i direktnom obraćanju publici. Kako je vrijeme prolazilo, shvatili smo da moramo podići sadržaj na viši nivo i prilagoditi se onome što ljudi danas prate. Dugo smo razmišljali ko će preuzeti tu ulogu i na kraju sam ja uskočila. Nisam se prije nalazila u takvoj poziciji i u početku mi je bilo stvarno neugodno stati pred kameru i pričati, ali vremenom sam se opustila i to mi je postalo skroz prirodno.

COCOPAT je nastajao dok ste bili još djevojčica. Da li ste tada bili svjesni šta se gradi ili ste to počeli razumijevati tek kasnije?

Dok je brand nastajao, imala sam nekih 14 ili 15 godina i iskreno tada nisam bila svjesna šta se zapravo gradi. Za mene je to više bilo nešto porodično, dio svakodnevice uz koji sam odrastala, ali bez nekog dubljeg razumijevanja. Tek kasnije, kako sam sazrijevala i sve više se uključivala u cijelu priču, počela sam shvatati koliko je truda, vremena i ljubavi uloženo u sve to i koliko zapravo COCOPAT znači.

Vaš sadržaj nije samo o proizvodima, već je pun humora, pozitivne energije i samopouzdanja. Koliko vam je važno da kroz to inspirišete druge žene?

Iskreno, to mi je baš važno. Prije nego što sam se počela više snimati, rekla sam sama sebi da ako ću to raditi, ne želim da bude nešto neprirodno i na silu. Jednostavno to nisam ja. Naravno da su torbe dio svega, ali mi je draže da to izgleda kao neka realna svakodnevica, uz malo šale i opuštene priče. Baš mi bude drago kad mi se jave žene i kažu da su se nasmijale ili da su se pronašle u nečemu, jer na kraju dana mislim da nam svima treba više normalnog, iskrenog sadržaja.

Na društvenim mrežama često vas i mamu gledamo u zabavnim situacijama gdje se ne slažete oko nekih stvari. U čemu se najčešće razilazite i ko na kraju obično pobijedi?

To su zapravo najčešće neke sitnice iz svakodnevnog života, ništa ozbiljno. Uglavnom se razilazimo oko nekih ideja, načina kako nešto treba izgledati ili kako nešto predstaviti. Možda sam ja malo opuštenija i idem više na spontani pristup, dok je mama za to da sve bude po planu. Ali iskreno, baš u tim razlikama i nastane najviše zanimljivog sadržaja. A što se tiče toga ko pobijedi, rekla bih da na kraju uvijek nađemo neku sredinu, iako mama voli misliti da je po njenom :).

Kada sve stane, šta za vas lično znači biti žena koja gradi svoj put?

Za mene to znači slušati sebe i ne pokušavati se stalno uklopiti u tuđa očekivanja. Nije to uvijek lako i često ima puno nesigurnosti i preispitivanja, ali mislim da je poenta u tome da ideš svojim tempom i gradiš nešto što ima smisla za tebe. Za mene je to prihvatanje i dobrih i loših dana, i to da ne mora sve biti savršeno da bi bilo vrijedno. Na kraju, to znači imati hrabrosti da budeš svoja i da vjeruješ u ono što radiš.

Nakon svega što ste već izgradili, gdje danas vidite sljedeću fazu COCOPAT priče?

Imam osjećaj da smo tek zagrijali priču i da nas tek čeka ono pravo. Do sada smo postavili neke dobre temelje, ali sljedeća faza mi je nekako širenje svega toga, i u smislu proizvoda i u smislu same priče koju gradimo. Voljela bih da COCOPAT još više raste, ali da zadrži tu našu autentičnost po kojoj nas ljudi prepoznaju i da sve što radimo i dalje ima naš lični pečat.

Izvor: Ljepota i zdravlje