Odlukom cara i kralja Leopolda I. Habsburškog hrvatski velikaši Petar Zrinski (bivši hrvatski ban) i Fran Krsto Frankopan (njegov šogor) smaknuti su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671.
Obojica su osuđena zbog veleizdaje i pozivanja na ustanak protiv vladara te im je bila određena kazna odsijecanja glave i ruke. Leopold je naknadno uvažio njihove molbe i pomilovao ih od odsijecanja ruku, a glave su im odsječene mačem pošto su bili plemići.
Ovim tragičnim krajem okončala je pobuna hrvatskih i ugarskih velikaša protiv Habsburgovaca koja je ostala poznata pod nazivom urota Zrinski – Frankopana. Pobuna je trajala od 1664. a nastala je zbog nastojanja bečkog dvora da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama i Češkoj.
Da bi se efikasnije oduprli dvoru ugarski velikaši su se udružili s hrvatskim i tražili su oslobođenje dijelova teritorija od Osmanlija smatrajući da će ponovno ujedinjenje zemalja krune Sv. Stjepana biti najbolja obrana od centralističkih težnji Habsburgovaca. Nakon niza preokreta te pokušavanja povezivanja s Francuskom i Venecijom, urotnici naposljetku čine očajnički pokušaj dogovora sa sultanom Mehmedom IV., ali izdajom iz vlastitih redova sve se doznalo na dvoru i urota je otkrivena.
Nakon što su uvidjeli besmislenost daljnjeg djelovanja Zrinski i Frankopan traže pomirenje i milost cara te se u travnju 1670. dobrovoljno predaju u Beču. Kako se pokazalo milost nisu dobili. Obojica su pogubljena, a sva njihova imanja su konfiscirana, piše povijest.hr.
Neuspjeh urote označio je i kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana. Protuhabsburški pokret u Ugarskoj nastavio unuk smaknutog Petra Zrinskog – Franjo Rákóczi – sin Petrove kćeri Jelene Zrinske.
Družba braće Hrvatskoga zmaja pronašla je 1907. u Austriji kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a 1919. njihove su ostatke prenijeli i sahranili u zagrebačkoj katedrali, iza glavnog oltara, gdje se i danas nalaze.
Ž.I., KT
