Na današnji dan 1993. godine u Grudama, prije 32 godine, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna prerasla je u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. HRHB je bila odraz težnje naroda i hrvatskog političkog vodstva za kreiranjem stabilne i prosperitetne nacionalne, kulturne, gospodarske i političke zajednice u BiH koja će omogućiti institucionalno-političku zaštitu Hrvata u njoj.
HRHB je izrasla iz HZHB uz obilat blagoslov međunarodne zajednice što se manifestiralo Owen-Stoltenbergovim mirovnim planom za okončanje ratnih djelovanja u BiH. Iako joj određeni zlonamjernici iz sarajevskih i međunarodnih političkih krugova (koji su po ovom pitanju komplementarni) žele prišiti svakakve pogrdne epitete (što se najčešće manifestira kroz skraćenicu od tri slova abecede), Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila je institucionalni okvir koji je Hrvate sveo pod isti nazivnik s druga dva konstitutivna naroda s jednakim pravima.
Ona nikada nije osporavala Bosnu i Hercegovinu, kao što uči dominantni sarajevski narativ, već je u kasnijem slijedu događaja omogućila federalizaciju BiH, potpisivanje Washingtonskog, a potom i Daytonskog mirovnog sporazuma.
Od Daytona do danas događa se konstantna i zlonamjerna sotonizacija HRHB; primarno iz političkog Sarajeva, koje se, koristeći se instrumentom brojnosti, želi dokopati ciljeva koje nisu uspjeli ostvariti u ratnim događanjima. Primarno od Federacije BiH žele napraviti unitarni entitet koji bi svojim uređenjem bio protuteža Republici Srpskoj, zbog čega bošnjački političari konstantno i različitim intenzitetom traže ukidanje Doma naroda Parlamenta Federacije BiH – jednog od glavnih instrumenata institucionalne zaštite Hrvata u BiH. Nakon toga, sljedeći bi im cilj bio stvaranje unitarne građanske države uređene na postulatu “jedan čovjek – jedan glas”.
Napravi li se retrospektiva 32 godine unazad, jasno se vidi da su Hrvati u BiH ostali i opstali jedino ondje gdje je bila Hrvatska Republika Herceg-Bosna, dok su na drugim područjima s većinskim bošnjačkim i srpskim stanovništvom svedeni na razinu statističke greške. Zbog toga ju treba promatrati kao političku ideju i misao vodilju za ponovno ostvarivanje pune jednakopravnosti koja je narušena puzajućim promjenama duha i biti daytonske BiH. To se najbolje očituje kroz nemogućnost Hrvata da izaberu legitimne političke predstavnike na svim razinama vlasti pa zbog toga imamo Komšića u četiri navrata u Predsjedništvu BiH te razne anomalije u domovima naroda i državnog i federalnog parlamenta.
U posljednjih desetak godina baština Herceg-Bosne vratila se u javni diskurs i politički predstavnici Hrvata ne libe se afirmirati nasljeđe HRHB kao podlogu za vraćanje u daytonske okvire i punu participaciju političkih prava Hrvata.
Za prosperitet područja koja su bila dio HRHB-a ključni su demografska obnova, ulaganje u gospodarstvo i obrazovanje, kao i izgradnja i daljnji razvoj strateških institucija poput Sveučilišta u Mostaru, Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, Hrvatskog narodnog kazališta i drugih. Jednako važno je jačati institucionalnu povezanost između većinski hrvatskih županija te jedinica lokalne samouprave u kojima žive Hrvati, kao i pružati podršku projektima u mjestima u kojima su hrvatske zajednice malobrojne.
Ostaje pitanje kada će se stvoriti dovoljan politički kapital da se priča o Herceg-Bosni podigne na još veću razinu i o njoj govori u međunarodnim krugovima kao mogućem sredstvu zaštite vitalnih interesa hrvatskog naroda u BiH, ali i kao dijelu mozaika koji nedostaje da bi BiH mogla opstati i prerasti u uređenu proeuropsku zemlju.
*Autor: Branimir Galić, RTV HB
