Crkva 11. kolovoza slavi blagdan Sv. Klare Asiške, utemeljiteljice Reda klarisa – jednoga od najstrožijih redova u Katoličkoj Crkvi.
Klara se rodila u Asizu 1193. ili 1194. Najvažniji datum njezina života, vjerojatno je bila Cvjetnica 1211. ili 1212. Toga je dana bila posljednji puta viđena u Asizu, na proslavi Cvjetnice u crkvi Sv. Rufina, gdje je kao i Franjokrštena. Te je noći pobjegla iz roditeljske kuće Franjinoj braći u crkvicu Svete Marije Anđeoske da ostvari svoj naum – prihvati evanđeoski ideal Sv. Franje. Tu joj je pred oltarom Marijinim Franjo ostrigao kosu, u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji, i zaodjeo je priprostom pokorničkom haljom, oko glave ovio joj veo djevičanstva. Potom ju je sklonio kod benediktinki Sv. Pavla u Bastiji, pa kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio, povrh Asiza, da joj domala otvori vrata samostana Svetoga Damjana, gdje je proživjela s prvim klarisama – ʺsiromašnim gospođamaʺ kako ih je kavalirski zvao Franjo.
U jednome je Klara bila nadasve ʺfranjevkaʺ – u shvaćanju i prihvaćanju Franjina koncepta evanđeoskoga siromaštva. U tom je bila krajnje uporna i neumorna te se umjela boriti i s papama, sve do pobjede. Već se Inocent III. pokazao sustezljivim da Franji odobri takvo siromaštvo jer je mislio da je to ljudima nemoguće. Još su se više poslije skanjivali drugi pape da takav život odobre ženskom svijetu; smatrali su ga prestrogim za žensku izdržljivost. No i Franjo i Klara umjeli su privoljeti i samoga Inocenta III. Ona je i od njega zadobila, kako piše u svojoj Oporuci, tzv. ʺpovlasticu siromaštvaʺ. U stvar se poslije umiješao veliki zaštitnik Sv. Franje i Klare, kard. Hugolin, važan za razvoj franjevačkoga zakonodavstva. On je 1219. za klarise napisao tzv. Hugolinove konstitucije koje su u svemu drugom vrlo stroge, ali su neodređene u vezi sa siromaštvom. No Klara nije mirovala dok i od njega, pošto je postao papa Grgur IX., nije zadobila istu povlasticu siromaštva o kojoj svjedoči njegovo pismo od 17. rujna 1228.
Ipak, Klaru su još čekali novi pothvati za franjevačko siromaštvo. Papa Inocent IV. želio je konačno urediti Pravilo za Klarise. Ali Klara nije u tom Pravilu našla da je dovoljno zaštićeno sveto siromaštvo. Sama se dala na pisanje Pravila, u duhu Sv. Franje, i papa joj je to Pravilo odobrio 9. kolovoza 1253., dva dana prije njezine smrti.
Klara je bila dugo godina teško bolesna. Jednoga Božića, dok su sestre pošle na svečanu Jutarnju, ona je ostala sama, a ovo je zapisao Toma Čelanski: ʺKad je počela razmatrati o Djetetu Isusu, silno se ožalosti što ne može sudjelovati u njegovim pohvalama… I gle, najednom je ono divno pjevanje u crkvi Sv. Franje počelo odzvanjati u njezinim ušima. Slušala je kako braća zanosno pjevaju psalme. Doživjela je skladnost pjevanja, a čula je i brujanje orgulja. To mjesto nije bilo toliko blizu, nego je svečanost do nje doprla na božanski način i to tako da je ne samo čula pjevanje, nego je zavrijedila vidjeti i same Gospodinove jaslice.ʺ To je ujutro priopćila svojim sestrama, a one su to posvjedočile i na samome crkvenom procesu za ispitivanje Klarine svetosti.
Tako je Sv. Klara bila prva gledateljica božanske televizije. No, i samo njezino ime Klara – Jasna – govori tome u prilog.
Upravo onih godina kad se 1953. slavila 700. obljetnica smrti Sv. Klare, svijet je bio oduševljen novim otkrićem – izumom televizije. Vrlo se brzo, s više strana, uočilo da bi joj Sv. Klara mogla biti nebeska zaštitnica. Tu je misao izrazio i asiški biskup Nicolini, zaključujući godinu Sv. Klare. Među ostalima, molbu su upravila papi Piju XII. sva četvorica franjevačkih generala, na Cvjetnicu 1953.
J.P., KT
